Estradizacija tragedije

“Pravda je donekle zadovoljena, ali naše Arnele više nema!” i “Mnogo je 40 godina, Avdija će umrijeti u zatvoru”

Uobičajilo se već odavno u bosanskohercegovačkom javnom prostoru da se o najmonstruoznijim ubistvima i drugim događajima iz rubrike crna hronika izvještava kao o kakvom spektaklu. Najprije spektaklu oko kojeg se treba podijeliti javnost, potom spektaklu oko kojeg se treba napraviti takva atmosfera da je samo pitanje trenutka kada će vrišteći novinski naslovi (kao verbalni linč) prerasti u fizičko razračunavanje sa onima koji su prokazani kao nepodobni ili krivi.

Ne treba negirati važnost upoznavanja javnosti sa onim što se u društvu dešava, niti pleadirati za eufemizaciju činjenica koje zaslužuju svaku etičku i ljudsku osudu, ali način izvještavanja o slučajevima brutanih zločina, posebno onih sa smrtnim ishodom, redovno doprinosi stvaranju huškačke atmosfere.

U tim okolnostima zamagljuje se ono što je suština nesretnog događaja, dok se u prvi plan nastoje izvući one priče koje imaju za cilj što više šokirati javnost. Medijska izvještavanja ne usmjeravaju se u pravcu nekakve društvene katarze ili ako ništa drugo izvlačenja pouka u cilju prevencije eventualnih budućih sličnih događaja, već se cijeli slučajevi dovode do paroskizma, te se u nastavcima, iz dana u dan, radi jurenja za klikovima i tiražima nabildavaju “šokantnostima” različitog tipa. Konačno, na taj način se pored estradizacije samog događaja, stvaranja nekakvog morbidnog rijalitija uz svaki takav slučaj, zbunjuje javnost, a porodice onih koji su tragediju doživjeli zloupotrebljavaju se kao i dodatno traumatiziraju.

Slučaj ubistva djevojke Arnele Đogić iz Olova, koji je po svojoj svireposti s pravom zaprepastio građane BiH, pokrenuo je ponovo u medijima one mehanizme koji jedino za cilj imaju dodatno sluđivanje javnosti. Dnevni avaz, kao novina koja najviše svog prostora posvećuje temama iz crne hronike, dao je najviše takvih priloga o tom slučaju. Inače, Avaz već godinama praktikuje da se o slučajevima teških zločina izvještava, čini mi se, detaljnije i tendencioznije nego što bi trebalo.

Ulazeći u intimu i porodične strukture, bilo žrtve ili osobe koja je izvršila zločin, tragajući za onim (obično neutemeljenim) podacima koji mogu na neki način dati odgovor na pitanje razloga za izvršenje zločina, zalazi se u sfere špekulacija i svojevrsnu psihologizaciju, iz krivog ogledala, teških krivičnih djela. Sve ono što bi trebalo u cilju javnosti biti izvještavanje o činjenicama događaja, pretvara se ovom metodom u kvaziistraživačko tabloidno konstruisanje, kako bi se, ponovo to treba naglasiti, iznošenjem neprovjerenih i špekulativnih informacija osigurala veća čitanost.

Dva teksta dva teksta objavljena na istoj stranici Dnevnog avaza (Dnevni avaz, strana 15, izdanje za četvrtak, 16. juni 2016.) a koja se tiču presude za ubistvo Arnele Đogić: “Pravda je donekle zadovoljena, ali naše Arnele više nema!” i “Mnogo je 40 godina, Avdija će umrijeti u zatvoru”, u fokusu su ove analize. Praktikujući već naznačenu metodu izvještavanja o teškim krivičnim djelima, posebno ubistvima, novinari Avaza redovno nakon izricanja presuda ili samih događaja posjećuju porodice ubijenih, kao i porodice onih koji su zločin izvršili. Sa stanovišta novinarske etike taj postupak svakako nije pogrešan, ali je neetično i krajnje tendenciozno u takvim slučajevima koristiti unesrećene ljude kako bi se iz razloga spektakla izvršilo njihovo suočavanje na novinskim stranicama.

U navedenim tekstovima se na najbolji način vidi kako jedan tako uspostavljen mehanizam radi, te u kojoj mjeri na taj način intonirnao izvještavanje može biti potencijalna opasnost.

U tekstu “Pravda je donekle zadovoljena, ali naše Arnele više nema!”, u kojem se piše o posjeti porodici ubijene djevojke, mogu se naći sljedeći pasusi: “Ma da su im odredili milion godina zatvora, da su ih objesili ispred one zgrade, mog djeteta više nema (…)”; (…) “Bio je sa majkom u autu. Poslije smo saznali da je ona auto prala od krvi… I ona je saučesnik (…); “Ima Boga. Samo da poživi i da izađe iz zatvora. Samo to molim Boga (…)”.

U tekstu “Mnogo je 40 godina, Avdija će umrijeti u zatvoru”, o posjeti novinara porodici jednog od ubica, stoji: “Mnogo je 80 godina da dobiju za ubistvo, umrijet će u zatvoru. Pa, Karadžić je pobio toliki narod pa je dobio manje (…); “Sve je to namješteno”.

Ne ulazeći u emocije jedne i druge porodice, te ni na koji način ne sporeći pravo da se o zločinu govori u njegovim stvarnim razmjerama, pa i ne dovodeći u pitanje žučnost izrečenih riječi, mora se postaviti pitanje da li je etično i pametno nakon svih događaja vezanih za ubistvo Arnele Đogić stvari u javnosti na ovaj način interpretirati i postavljati – dajući na istoj stranici novine, u formi sukobljavanja, toliko oprečne stavove i da li može za posljedicu imati targetiranje ljudi i biti poziv na neki novi zločin.

Jasno je da i jedna i druga porodica u trenutku kada su ih novinari intrevjuisali nisu mogli dati drugačije izjave, niti je bilo moguće, s obzirom na okolnosti, stvari racionalnije postaviti. Novinarska etika i odgovornost spram javnosti je morala biti primarna, prije svega u pogledu procjene da li stvari objaviti ovako kako su objavljene.

Nasuprot toga na stranicama Avaza smo, dan nakon što je donesena presuda za ovaj stravičan zločin, imali iznesene direktna očitovanja o mogućoj osveti. Koliko god se to nekome činilo kao projekcija, kao opravdano iznošenje bola, trebalo bi se biti itekako oprezniji u takvim situacijama.

Jedan slučaj može pokrenuti drugi, jedna pogrešno proumačena rečenica (a ovdje ih je bilo nekoliko toga tipa) može biti povod da se krug zločina proširi. Novinarsvo ne treba trpiti nikakvu cenzuru, ali se čini da je u ovom slučaju bar djelimično bila nužna i blagotvorna autocenzura. Ne u cilju obmanjivanja javnosti. Prije svega, u cilju smirivanja situacije. Novinari, bez obzira koliko im informacija bila važna, moraju imati na umu i krajnje konzekvence onoga što u svom sadržaju nose njihovi tekstovi.