Intervju s Ramijem Jarrahom

Sastanak s Erdoganom izazvan je incidentom na granici u kojem je turska policija pretukla mog kolegu prilikom pokušaja prelaska iz Sirije u Tursku

Rami Jarrah, novinar, ratni reporter i politički aktivist iz Sirije koji izvještava iz najopasnijih ratnih zona na svijetu, kao što je grad Alep, govorio je za Fairpress o izazovima svog posla te o aktualnim zbivanjima u Turskoj iz koje je također izvještavao. U dosadašnjoj karijeri ovaj ratni izvjestitelj, često citiran u svjetskim medijima pod pseudonimom Alexander Page, bio je suočen s brojnim prijetnjama te je mnogo puta završio na ispitivanju.

Tijekom 2011. godine, za vrijeme građanskog rata u Siriji, završio je u zatvoru gdje je tri dana bio mučen. Ponovno je uhićen u veljači ove godine u Turskoj, ali je ubrzo pušten bez objašnjenja zašto je uopće bio priveden. S kolegom Dughmochom 2012. osnovao je prvu sirijsku neovisnu medijsku agenciju. U kratkom intervjuu za Fairpress, Jarrah se dotaknuo ovih i sličnih tema.

FP: Nedavno ste imali dogovoren sastanak s turskim predsjednikom Erdoganom, o čemu se tu radilo?

Rami Jarrah: Moj sastanak s turskim predsjednikom u Istanbulu bio je dio zajedničkog napora kako bi se omogućilo sirijskim novinarima da mogu sjesti s predsjednikom i razgovarati o raznim temama vezanim za pokrivanje sukoba u Siriji. Odluka o sastanku izazvana je incidentom na granici u kojem je moj kolega Deiaa Dughmoch pretučen od strane turske policije prilikom pokušaja prelaska iz Sirije u Tursku, iako su imali saznanje da se radi o novinaru. Zahvaljujući našim pritužbama na ovaj incident, nekoliko posrednika omogućilo nam je dogovoriti sastanak. Još sam se uvijek nalazio u Alepu kada sam pozvan u Tursku od onih koji su organizirali sastanak. Rečeno mi je da samo trebam doći na granični prijelaz i pokazati dokumente pa će mi biti dozvoljen ulazak u Tursku. Međutim, nije bilo tako, moj snimatelj i ja odvedeni smo u pritvor. Nekoliko dana nakon toga pušteni smo i bio mi je dopušten odlazak u Istanbul kako bih se susreo s predsjednikom. Kada sam došao u Gaziantep ponovno sam priveden, ali sam ovoga puta prebačen u zatvor gdje su se nalazili ISIS-ovci i osumnjičenici za suradnju s PKK-om. Prilikom ispitivanja upitan sam za moju pripadnost britanskoj obavještajnoj službi, a u drugim prilikama za moju pripadnost ISIS-u. Pušten sam zbog pritisaka onih koji su vodili kampanju za moje oslobođenje. Od tada sam ilegalno u zemlji i nije mi dopušteno ostati u zemlji ili otići na temelju kontradiktornih optužbi koje mi do današnjeg dana nisu objašnjene. Moj je snimatelj uhićen i deportiran iz zemlje.

FP: Mnogi novinari i intelektualci uhićeni su kao dio čistke nakon propalog vojnog puča u Turskoj, kako Vi gledate na to?

Rami Jarrah: Jasno je da je turska politika prema medijskim radnicima zasnovana na tome poštuje li se priča koju su oni ispričali ili ne. To je opasno jer znači da su nezavisni mediji postali imaginarna borba. Za nas je to posebice opasno zbog posljedica na naše pokrivanje zbivanja u Siriji. Turska je učinila to da je novinarima gotovo nemoguće otići ili ući u Siriju, što kao posljedicu ima veću zabrinutost prilikom prelaska granice nego za opasnosti kojima su izloženi prilikom izvještavanja s teritorija Sirije. To dovodi do cenzure te je otvorilo vrata za naraciju i propagandu koje su potaknule kampanje ekstremističke frakcije na terenu Rusije i one sirijskog režima. Smatram da je Turska u velikoj mjeri odgovorna za nedostatak nezavisnih medija u Siriji. Zemlja koja očajnički treba objektivno izvještavanje namijenjeno međunarodnoj zajednici koja je zabrinuta, ali zbunjena.

FP: Možete li nam reći nešto više o vašem novinarskom radu u Siriji? Jedan ste od nekolicine novinara koji su izvještavali s oslobođenih područja koja su svakodnevno napadana. Koliko je teško izvještavati u tako teškim situacijama?

Rami Jarrah: Što se tiče pokrivanja zbivanja u Siriji, istina je da postoji dosta medijskih radnika unutar zemlje koji nastoje prenijeti ono što se događa, ono što nedostaje jest objektivno medijsko izvještavanje koje će kreirati povjerenje među čitateljima i čitateljicama diljem svijeta, kao i izvještavanje po standardima međunarodne publike. Ono što je dovelo do toga, osim nedostatka turske tolerancije u pogledu dopuštanja ulaska novinara u Siriju, jest dugotrajno boravljenje lokalnih novinara unutar zone sukoba s neznatnom izloženosti vanjskom svijetu. To je vrlo opasno za stanje njihova uma te može dovesti do propuštanja ljudskih priča koje su od velikog interesa vanjskom svijetu, te sve skupa može imati utjecaj na opću svijest o onome što se događa u Siriji. Kada sam u Siriji, počnem razvijati slične simptome tijekom vremena. Kako bih zaštitio samoga sebe od konstantne težine boravka ondje, počinjem žmiriti na neke stvari ili gledati na njih s vrlo malo emocija. Zato smatram da je važno za one koji izvještavaju s ratnih zona da budu izloženi normali, s vremena na vrijeme, kako bi mogli održati ravnotežu emocija koje mogu izvući te ljudske priče. Što se tiče teškoće izvještavanja, Sirija je vrlo opasno područje. Uglavnom sam pokrivao Alep, grad koji je bio konstantno bombardiran, kako od ruskih tako i od sirijskih snaga. Korištenje neselektivnih oružja kao što su barel bombe i jet borci koji lansiraju rakete sposobne za niveliranje zgrada i ponekad cijelog susjedstva, učinilo je život u Alepu ovisnim o pukom slučaju. Za one koji pokrivaju konflikte to može predstavljati ironiju, jer je većinu vremena njihov cilj zabilježiti napade na vrpcu, a u ovom slučaju to znači lov na opasnost. To za novinare može značiti da su razapeti, pokušavaju se zaštititi, ali zapravo rade stvari koje proturječe tim namjerama. Neki tako završe ignorirajući vlastite misli, nastojeći se fokusirati na proizvodnju nečeg efektnog. Drugi otežavajući element izvještavanja s terena predstavlja samo sirijsko društvo koje je obeshrabreno pričati s nekim tko drži kameru, zbog sukoba koji je u tijeku i činjenice da je Sirija medijski najeksponiraniji sukob u povijesti, ljudi u Siriju vjeruju da svijet točno zna što se događa i da nema potrebe za daljnjim objašnjavanjem. Povjerenje u medije kod Sirijaca gotovo je potpuno uništeno, to dovodi do toga da je pokušaj stvaranja priče ravan traženju igle u plastu sijena, osim ako novinar uspije uvjeriti svog sugovornika da je njegov glas od vitalnog značaja te da na globalnoj razini postoji nerazumijevanje onoga što se događa u Siriji.

FP: Osnovali ste sirijsku nezavisnu medijsku grupu Ana Press, možete li mi reći nešto više o tome?

Rami Jarrah: ANA Press produkt je zajedničkog napora kolege Deiaa Dughmocha i mene, kada je usvojen naum da se pruži podrška novinarima u Siriji te u drugim ratnim zonama unutar MENA regije. Kroz zadane ciljeve nastojimo podići standarde reporterstva s dodatkom dokumentacije njihovog rada koji će potom biti dostupan grupama podrške novinara kako bi lakše prepoznali njihov rad i da ih identificiraju kao novinare. Smatramo da će to pružiti novinarima neku vrstu sigurnosti te ih potaknuti na rad zahvaljujući priznanju. Ana press se potom razvila u novinarsku grupu koja proizvodi vlastiti proizvod, razlog tome je nedostatak konteksta kojem svjedočimo u stranim medijima koji pišu o Siriji. Da budem iskren, nemamo dovoljno resursa kako bismo dostigli razinu utjecaja koja je potrebna za konzistentno takmičenje s međunarodnim medijima, ali radimo na troškovno učinkovitim rješenjima kako bismo postigli tu konzistentnost. Mi vidimo novinarstvo kao javni servis i smatramo da u Siriji postoji nedostatak pouzdanih izvora koji su objektivni na svim frontama.

 Foto: Fairpress.eu/Facebook