Mediji u regiji: S lošega na gore

Premda ljestvica medijskih sloboda koju sastavljaju Reporteri bez granica po mnogo čemu podsjeća na one rangirane zbrojeve statistika sportskih asocijacija poput nogometne Fife ili košarkaške Fibe, ona je i dalje ključan izvor podataka da bi se ocijenilo kako pojedina država stoji u svijetu

Prema onoj posljednjoj, koju su na Svjetski dan slobode medija objavili Reporteri bez granica, najslobodnije se piše u Finskoj, slijede Nizozemska i Norveška, dok su se nadomak slobodarskim medaljama našli četvrta Danska i peti Novi Zeland.

Jako daleko od elite, tek u donjoj polovici prvih sto, nalaze se države iz regije, ili bivše Jugoslavije ako vam je tako draže. Zanimljivo, Srbija je opet najbolje rangirana. Štoviše, s 59. pozicije na lanjskoj tablici skočila je za tri mjesta – na 56. Hrvatska je tamo gdje je i bila, na 63. mjestu, isto kao i Bosna i Hercegovina, koja se „zamrznula“ na 68. Daleko iza njih, dolje prema samom dnu, tavore Crna Gora na 106. i Makedonija, gdje su medijske slobode naročito ugrožene, na 118. poziciji.

Da ne bude zabune, Reporteri se pri ocjenjivanju ne služe samo podacima i dojmom o slobodi izražavanja i (auto)cenzuri novinara i urednika nego i odnosom vlasti prema javnoj riječi, lošem socijalnom stanju novinara, gašenju, odnosno opstanku medija, zakonskim odredbama, progonu novinara, pa i ubojstvima budući da je u posljednjih deset godina, objavili su Reporteri, stradalo nešto manje od osamsto novinara.

Da se odmaknemo od tablice, pokušali smo doznati kakvo je stanje u medijima u dvjema susjednim državama koje se – jedna s gornje, druga s donje strane – nalaze uz bok Hrvatskoj.

U Srbiji se, opći je zaključak, prije može govoriti o medijskim neslobodama nego o slobodama. Vlasti Srpske narodne stranke, predvođene Aleksandrom Vučićem, ponašaju se po uzoru na devedesete godine nastojeći cijelu medijsku scenu staviti pod svoju kontrolu. Praktički se svakodnevno javljaju televizije, radiostanice, novine koje su pod sve otvorenijim pritiscima državnog vrha ili instaliranih lokalnih šerifa. Jedan od vrhunaca bile su smjene uredničkog vodstva na Radioteleviziji Vojvodine protiv kojih je prosvjedovalo deset tisuća Novosađana. Pod stalnim udarom je i ono malo što je preostalo od neovisnih medija. Tjednik Vreme je na meti Vučiću bliskih tabloida poput Informera zbog donacija Otvorenog društva, a portal E-novine je, suočen s brojnim tužbama, ugašen nakon osam godina rada. Čak se i ne osobito buntovni javni servis Radiotelevizije Srbije našao na udaru bivšeg/budućeg premijera, koji je pola tiskovne konferencije posvećene između ostalih i uspjesima sportaša na Olimpijskim igrama, potrošio na RTS i sličan „ološ“ prozivajući ih da ne rade svoj posao onako kako bi trebalo. A trebalo bi, naravno, onako kako on misli da bi trebalo…

Pod kontrolom vlasti

Evo što o svemu kaže Jovana Gligorijević, zamjenica glavnog urednika Vremena: „Većina medija u Srbiji je pod kontrolom vladajuće Srpske narodne stranke, što je više nego očito kada se pogleda njihov sadržaj. Razlika je između onih koji se otvoreno dodvoravaju (TV Pink, tabloid Informer, dnevni list Politika) i onih koji rade u tišini izbjegavajući škakljive teme (Radio-televizija Srbije, TV B92, dnevni listovi Blic i Danas, tjednik Nedeljnik…). Slobodni mediji jedva da postoje, od televizija tu je jedino N1 (CNN affiliate channel), koji je kablovski kanal vidljiv na samo dvije distributivne mreže, i niskotiražni politički tjednici Vreme i NIN (koji je dio korporacije Ringier Axel Springer, kao i Blic).“

Jovana Gligorijević objašnjava da je tek u zadnje vrijeme došlo do tektonskih promjena u odnosu prema medijima. Do novih okolnosti došlo je Vučićevim dolaskom na vlast. Te godine kao da se uključio vremeplov i kazaljka vratila na devedesete, na vrijeme kada su medije uređivali Slobodan Milošević i možda još više njegova supruga i čelnica JUL-a Mira Marković.

„Situacija se promijenila u posljednje dvije godine, do kada su mediji uglavnom bili pod kontrolom krupnoga kapitala i tajkuna. Nova politička elita, predvođena Aleksandrom Vučićem, stavila je i krupan biznis pod kontrolu, samim tim i medije. Osim otvorenih pritisaka na urednike i novinare prisutno je i dobrovoljno dodvoravanje radi osobnog interesa, kao što se događa u Politici i Večernjim novostima“, tumači urednica Vremena.

Dobar novinar, pretučen novinar

Na loše stanje još je u veljači ove godine upozorila i Balkanska istraživačka mreža – BIRN Srbija, koja je u istraživanju srpskih medija utvrdila da su skloni prikrivenoj cenzuri koja, kako kažu, nastaje kao posljedica selektivne podjele proračunskog novca. Da budemo jasniji, država pomaže poslušnima, a neisplatama i stalnim pritiscima kažnjava one koji kritički pišu o vlasti. Analizirajući stanje u regiji, došli su do zaključka da je situacija u Srbiji puno bliža onoj u Bosni i Hercegovini, posebno po uvjetima rada novinara. Stanje se zapravo mijenja, kako su kazali, s lošega na gore.

Da je drukčije u BiH, svjedoči i podatak iz istraživanja „Medijske slobode u BiH u 2016.“ Udruženja BH novinara i Zaklade Fridrich Ebert. Prema tom istraživanju građani te države, unatoč svemu, najviše vjeruju medijima (79,2 posto), za koje traže više slobode, političku i financijsku neovisnost te adekvatan zakonski okvir, posebno istaknuvši da su napadi i pritisci na novinare nedopustivi (92 posto), dok je 2009. godine svaki peti ispitanik smatrao da novinare, barem ponekad, treba i pretući.

Nidžara Ahmetašević, novinarka i publicistkinja iz Sarajeva, kaže da je situacija, što se tiče medija u BiH, „izuzetno komplicirana“. „Teško je reći da u BiH trenutno postoje slobodni mediji, odnosno postoji tek nekoliko njih koji jedva opstaju. Ima novinara koji uspijevaju, teškom mukom, zadržati svoju neovisnost i rade uglavnom kao freelanceri. Ali oni su potpuno nezaštićeni, u svakom pogledu. Nemaju radni staž, osiguranje, mirovinsko…
Faktički, to su nezaposleni ljudi koji povremeno objavljuju svoje tekstove. No, toliko košta sloboda u BiH“, kaže Nidžara Ahmetašević.

Prema njezinim riječima razloga za to je puno, prije svega onih ekonomskih, po čemu je BiH slična mnogima u svijetu, osobito u regiji. Međutim, dodaje ona, treba imati u vidu da je BiH zemlja koja i dalje ima status poluprotektorata u kojem su svi segmenti života bili barem neko vrijeme pod kontrolom međunarodne zajednice. Tako i mediji. Nije moguće utvrditi koliko novca ni tko je sve nakon rata ulagao u reformu medija i medijskog sektora u BiH. No, rezultati su jedva vidljivi. Javni servis, koji je jedno vrijeme bio pod potpunim protektoratom međunarodne zajednice, u potpunom je rasulu i nikad nije profunkcionirao kao javni servis, nego je ostao bojno polje za različite političke stranke. Ustvari, intervencija međunarodne zajednice u medijskom sektoru najbolji je pokazatelj neuspjeha eksperimenta poslijeratne izgradnje BiH koji su vodili.

Partijski bilteni

S druge strane, naglašava Nidžara Ahmetašević, postoje političke partije i lideri koji otvoreno stoje iza pojedinih medija; čak ima slučajeva da su političari vlasnici ili suvlasnici pojedinih medija. Riječ je o ljudima koji imaju novac, jake veze u marketinškom sektoru i mogućnost manipuliranja medijskom scenom. Takvi mediji često su skloni senzacionalizmu te diktiraju to kao jedini model za opstanak medija u BiH.

„Moramo imati na umu i da je BiH, kao i mnoge zemlje u regiji, na putu da postane autokracija (ako to već nije) i da političke elite u ovoj zemlji kontroliraju sve segmente života, uključujući medije, sudove, policiju, ekonomiju… To im omogućava strašne pritiske na medije. Neki od njih, koji nastoje održati neovisnost, svakodnevno su obasuti tužbama koje najčešće završe na sudu, često ne u njihovu korist, što iscrpljuje ne samo ekonomski, nego i na svaki drugi način. Napadi na medije se često ne procesuiraju i ne istražuju. Imate slučaj Slobodne Bosne, magazina u Sarajevu, kojem su prije nekoliko godina zapaljena ulazna vrata u redakciju. Do danas se ne zna tko je to učinio. Ili slučaj novinara Mime Sahinpašića, kojeg su u dva navrata javne osobe, službeno lice u jednom slučaju, napale na ulici zbog onoga što radi, a da za to ili nisu bili kažnjeni ili su kažnjeni tek simbolično“, ilustrira Nidžara Ahmetašević.

Ono što je zajedničko svim državama u regiji, kako kaže ona za BiH, je da je biti novinar u BiH danas prava avantura. S druge strane, nažalost, manjka solidarnosti među kolegama, što dodatno otežava situaciju, pri čemu čak ni oni nisu najveći gubitnici. To je javnost koja ostaje uskraćena za bitne informacije.

S lošega na gore…