Moć zapažanja – šta novinari vide i ne vide

Koliko god novinarstvo bilo stara profesija neki njeni postulati i principi ostali su isti. Novinar treba da kaže čovjeku nešto što ga zanima, što je novo, što mu nije dovoljno jasno, što će mu pomoći da se lakše snađe u životu. Sposobnost brzog uočavanja činjenica, pojava oko sebe, iznenadnosti, skrivenih detalja, slika koje lako zavaraju i mogu odvesti na pogrešno zaključivanje, neuočavanje bitnih karakterstika događaja koje skrenu informaciju na sporednu ili nebitnu priču – danas se to u teoriji naziva moć uočavanja. To nije nikakva oftamološka već prije svega psiho – fizička sposobnost koja je najmanje urođena, odnosno postoji na bazi nekog genetskog koda, već najviše sticana dugotrajnim iskustvom u savladavanju novinarske profesije. Praksa je prva uspostavila ključni alat u profesiji – pet standardnih novinarskih pitanja – što je teorija tek kasnije potvrdila.

Tokom vremena mijenjao se društveni ambijent u kome su radili novinari, nastajale su i brzometno se razvijale nove tehnologije, a novinarstvo je dobilo mnoštvo novih štampanih, elektronskih i zadnjih godina internet multimedijalnih izraza. Iako više u teorijskim hipotezama, a manje u praksi, postoji strah da će nove tehnologije jednog dana podrediti sebi novinarsku kreativnost, teško je predviđati da će ikad čovjek ostati bez svoje moći gledanja i uočavanja stvari oko sebe, što je glavni uslov relevantnosti novinarske poruke.

Priče sa pijace

Prvi tekst, s jeseni 1957. godne, napisao sam sa pijace. Bila je to Sarajevska hronika u dnevniku Oslobođenje. Potpisao sam ga samo sa U. (u to vrijeme pravo na inicijale ili puni potpis u novinama moralo se «zaraditi» ). Urednik Sarajevske hronike Zdravko Čolić poslao me je na pijacu preko puta sarajevske Vijećnice. Činilo mi se da je bilo najvažnije da donesem informaciju o cijenama. Kao danas se sjećam da ono što sam napisao nije bila nikakva priča iako mi je uednik to tražio. Obišao sam skromno napunjene tezge i izabrao cijene o nekoliko proizvoda koje mi je neki ljubazni prodavac htio kazati (tada nije bilo uobičajeno da se cijene stavljaju na tezgu). Na jednom uglu pijace tezge su bile poluprazne, prolaznici su o nečem raspravljali, ali ja na to nisam obratio nikakvu pažnju. Kad sam se sa pijace vratio u redakciju naša sekretarica Desa me zapitala ima li sira i kajmaka, koliko je jutros koštao «užički». Za Sarajlije tog vremena bio je to kultni mliječni proizvod do koga se u Sarajevu moglo doći samo na pijaci. U Sarajevo su ga svakog jutra prvim «Ćirom», iz bosanskog susjedstva, iz Srbije, donosili seljaci iz okoline Titovog Užica i snosili na najbližu pijacu ispod Bistričke stanice. Sutradan se saznalo da na dan kada sam bio na pijaci voz uopšte nije stigao u Sarajevo zbog nekog incidenta na željezničkoj pruzi. Moj tekst je vjerovatno bio neinformativan, vjerovatno dosadan i nezanimljiv sa tako zanimljivog mjesta, a prvi put sam od jednog urednika čuo da se novinar mora učiti da uočava stvari oko sebe. Bila je to moja prva novinarska uputa čega sam se često sjećao kada sam se nalazio na mjestima raznovrsnog, uzburkanog svakodnevnog života punog svakojakih iznenađenja, zanimljivosti i ljudskih priča.

Mladi novinari se danas malo bave pijacom. Nekad je pijaca bila važan socijalni ambijent u kome se prepoznavala osnova tadašnjeg društva: gradske porodice radničko – činovničkog i intelektualnog statusa, poljoprivredni proizvođači iz okoline i udaljenih krajeva koji su sa gradovima bili povezani uglavnom željeznicom, prva generacija socijalističkih nakupaca, različiti znatiželjnici, dokoni ljudi i penzioneri kojima je nedostajalo gradskih parkova i sastajališta. Promjene u načinu življenja i infrastrukturi trgovine pijacu su iz centra dnevnog interesa bacili u drugi plan. Razvila se medijska industrija i različite novinarske forme, izrasle nove potrebe i interesi ljudi. Prije četrdesetak i više godina malo koji novinar je izbjegao da svoj debi u profesiji počne sa pisanjem priča sa pijace ili o nečem drugom što je pratila Sarajevska hronika. Pijaca je bila izvanredna prilika da novinar u mnoštvu slika i događanja na jednom mjestu uoči ono zbog čega je poslan na ovaj novinarski zadatak – da vidi cijene kupusa, jabuka ili trešanja, kajmaka ili kakvog mesa, da sazna šta se sve i koliko može kupiti za oskudni dinar. U nekom ćošku se uvijek mogao naći neko kome je pijaca bila samo kratko stanište da proba ili popije «po koju» i da sa društvom razmijeni priče koje su mogle biti prava inspiracija čak i za pisce i filmadžije.

Šta su zapažali Zoran Popovski i Milka Babović

I danas se sjetim novinara koji su u javosti bili upravo poznati po tome što su znali dobro zapažati. Kada je sportski radio reporter Zoran Popovski sa radija prelazio na televiziju znao je sate provesti pred televizijskim video zapisima i analizirati kako su čuveni reporteri Televizije Sarajevo, Televizije Zagreb i TV Beograd prenosili sportske utakmice. U radio seriji koju sam 1990. godine snimio o budućnosti televizije i radija u Jugoslaviji do 2000. godine pričao mi je kako je za sportskog reportera najvažnije da vidi i prati igru, da poznaje pravila, da ne objašnjava ono što je kamera bolje uradila, ali i da nadomjesti ono što je bilo važno, a kameri je promaklo, da hvata «prazni» trenutak i ispriča šta je važno vidio u gledalištu. Postoje dva koncepta direktnih sportskih prenosa. Jedan za cilj ima da samo prati igru i kaže samo ono što direktno doprinosi tom cilju. Drugi koncept je da se sportsko natjecanje tretira kao događaj u kome igra jeste u centru pažnje, ali se slušaocu i gledaocu prenose i mnogi drugi zanimljivi detalji i situacije iz sportskog ambijenta, što može da djeluje kao neka vrsta sportskog šoua. U to vrijeme televizija u Jugoslaviji je počela snažnije da marketinški pokriva sport i Zoran Popovski je isticao da bi bilo interesantno uvesti neku vrstu informativno sportskih i zabavnih programa motivisanih sportom uoči, u poluvremenu i na kraju direktnog prenosa, sa više reportera i novinara u studiju, koji prate cijeli sportski ambijent. Time se nedjeljno popodne (to je tada bio glavni sportski termin) zamišljalo približiti najširem auditorijumu.

Prvi koncept praćenja sportskog događaja je u direktnoj funkciji sporta, pravila igre i interesa sportskih saveza i biznisa, pa reporteri moraju često da zanemare ili podcijene druga događanja na terenu i gledalištu iako su ih vidjeli. Naša i evropska praksa ide u prilog prvom konceptu i to je možda rijedak slučaj da je izbor metoda i tehnika novinarstva odnosno koncept produkcije uslovljen pravilima izvan medija. Ipak, mnogi sportski reporteri postali su pravi majstori da u praćenju tempa igre nađu mjesta za interesantne priče koje obogaćuju opšti sportski ugođaj ili otkrivaju detalje o kojima gledaoci i slušaoci malo znaju ili samo zavise od uočavanja reportera.

Na Zimskoj olimpijadi 1984. godine u Sarajevu angažovao sam Milku Babović, nekad poznatu atletičarku, kasnije urednicu sportske redacije RTV Zagreb i pravog eksperta za sportove na ledu, kao savjetnicu na umjetničkom oblikovanju tv signala sa ledenih površina na Zetri. Uz to ona je održala i nekoliko treninga za naše radio reportere iz Zetre koji su imali manje iskustva u praćenju ovih događaja. Milka je jugoslovenskoj javnosti bila dobro poznata po tome što je svaki njen prenos klizanja na ledu bio sportska, umjetnička i zabavna priča puna šarma i objašnjavanja detalja koje obični gledalac nije ni znao, niti mogao uočiti. Bilo je čuveno njeno praćenje skokova i pirueta, a posebno opis suknjica i bluza, hlača klizača, šljokica koje su u različitim bojama krasile njihovu odjeću. Milka Babovć je bila vjeran pratilac slike i svojim poznavanjem igre i njene umjetničke osnove, kao i zapažanjima koja su bila uvijek precizna, pomogla je da publika ovaj sport zavoli i uživa u njemu iako većina ljudi nikad nije kročila u ledene dvorane.

«Gledaj svojim očima, slušaj svojim ušima, misli svojom glavom!»

Imao sam sreću da svoje predstave o neophodnosti praktične edukacije novinara provjerim i usavršim u novinarskoj školi Media plana koja je funkcionisala od 1997. do 2006. godine. Škola je za svaku generaciju trajala godinu dana, sa najviše 25 studenata u jednoj klasi, a polaznici su bili studenti završnih godina novinarstva ili drugih humanističkih fakulteta. Kriteriji prijemnog ispita bili su oštri. Program se sastojao od praktičnih treninga, svakodnevno sa punim «radnim vremenom».

Škola Media plana je imala pomalo idealistički slogan –«Gledaj svojim očima, slušaj svojim ušima, misli svojom glavom! ». Treba odmah odbaciti moguću isključivost ovih poruka. I pored upotrebe vlastitih, autonomnih čula i psiho – fizičkih sposobnosti, ono o čemu se piše i govori nastaje i saznanjima iz mnoštva izvora, susretanja, inidirektnih viđenja i spoznaja, teza i antiteza, definitivno utvrđenih činjenica. Poruka «Gledaj svojim očina, slušaj svojim ušima, misli svojom glavom» trebalo je da bude samo jedno od polazišta za izgradnju nezavisnog novinarskog promišljanja i pisanja.

U novinarskoj školi Media plana prije desetak godina držao sam vježbe studentima praktične nastave o sposobnosti uočavanja. Jedna od vježbi bila je da podijelim dvadesetak studenata na dvije grupe i jednog studenta ili studentkinju uputim da lakim korakom prođe između njih u dva pravca. Zadatak je bio da napišu koje su karakteristike ove male promenade uočili: fizički izgled ili uočavanje stila ponašanja, motorika pokreta, pogledi, karakteristični detalji na odjeći i obući… Sve je to izgledalo jednostavno, a prije svega zabavno. Kad smo kolektivno čitali radove stvari su se uozbiljile: nailazili smo na bravurozne opise. Gotovo je neshvatljivo bilo da je jedna studentkinja zapazila da njen kolega ima svijetlo plavu kosu i smeđe oči. U šali smo kazali da ga možda zna „od ranije». Ponovili smo vježbu i ona je boju očiju i kose pravilno uočila kod još dvije studentkinje.

Oko za detalje

Ovog puta moram se sjetiti mog kolege Maje Topolovca sa kojim sam u nekadašnjem Radio Sarajevu 1975. godine radio na rekonstrukciji radio – reportaže koju je na Visu 1944. godine snimio reporter BBC-a. Rekonstrukcijom je trebalo ustanoviti kada se snimnak napravio, na kojoj lokaciji, ko su njegovi akteri, ko je bio reporter, snimatelj… Sve to je bilo nepoznato. Majo je nekoliko puta preslušavao snimak da bi otkrio ko bi mogao biti reporter i zatim je rekao: «To je neki Irac, oni tako govore engelski». Ovaj podatak nam je pomogao da brzo nakon toga otkrijemo ime reportera (Denis Džonston) i tragajućiu u BBC arhivi ustanovimo da njihov nekadašnji reporter sada živi u Dablinu. U istom projektu trebalo je da identifikujemo neke sagovornike snimljene u reportaži. U Vojno – pomorskom institutu u Splitu pokazali su nam jedan filmski snimak parade 12. Divizije NOV na Visu 1944. godine. Reporter Denis Džonston je u reportaži opisao ovako jednu scenu na Visu: « …a evo i Katje, prelijepe djevojke, oštrog pogleda, obučene u zarobljenu i italijansku vojnu bluzu i sa njemačkim «lugerom», nemarno prebačenim preko ramena…!» Bilo je to izvanredno zapažanje ratnog reportera, ali i brzo zapažanje kolege Maje Topolovca koji je nakon dva gledanja ostarjelog filmskog snimka, negdje u sredini paradnog reda u stroju, pepoznao partizanku Katju. Objavili smo ovu priču sa fotografijom Katje u Slobodnoj Dalmaciji i Katja nam se javila iz Splita.

Ne treba biti novinar da bi dobro zapažali stvari oko sbe. Ali novinar to čini ne da bi zadovoljio samo svoj interes, svoju potrebu, svoju znatiželju već da napravi relevantnu i vjerodostojnu poruku za svog čitaoca, slušaoca., gledaoca..