Novinarstvo pojede komad duše

Svjedočiti boli i traumi drugih ljudi, i pri tome ostati profesionalan i donijeti ispravne odluke, jedan je od najvećih izazova novinarske profesije

Bio je mart 1993. godine kada je južnoafrički fotograf Kevin Carter otputovao u Sudan i napravio jednu od najpotresnijih fotografija ikada snimljenih. Na njoj je izgladnjela djevojčica koja pužući pokušava doći do prehrambenog centra, dok iza nje vreba lešinar. Fotografija je uskoro postala simbolom ljudske patnje i nepravde, a fotograf koji ju je načinio simbolom traume u novinarstvu.

Fotografiju je prvo objavio The New York Times da bi je kasnije prenijeli mediji širom svijeta. Ljudi su postavljali pitanje o sudbini djevojčice, ali niko nije znao da li je stigla do svog cilja. Mnogo osuda je bilo upućeno Carteru jer nije učinio ništa. Navodno pravilo koje je važilo za novinare u Sudanu glasilo je da ne smiju dotaknuti žrtve gladi zbog rizika od bolesti.

Uslijedila je Pulitzerova nagrada, ali i novi problemi za Cartera. Njegov kolega Ken Oosterbroek poginuo je na radnom zadatku. Obojica su bili dio Bang-Bang kluba koji je okupljao fotografe i fotoreportere aktivne u pokrivanju događaja u Južnoafričkoj Republici od 1990. do 1994. godine, kada je ta zemlja prelazila iz sistema aparthejda i svjedočila velikom nasilju.

Na današnji dan, 1994. godine, 33-godišnji Carter, u nemogućnosti da se nosi sa boli koja ga je pratila, izvršio je samoubistvo. Iza sebe je ostavio poruku:

„Veoma mi je, veoma žao. Patnja života nadjačala je radost do te mjere da radost više ne postoji…u depresiji…bez telefona…novca za najam…novca za dječiju podršku…novca za dugove…novac!!! Progone me živopisna sjećanja na ubijanja i leševe i ljutnju i bol…na djecu koja umiru od gladi i koja su ranjena, na luđake za obaračima, često policiju, na izvršioce ubistava… Otišao sam da se pridružim Kenu, ako budem imao sreće“.

Carter je tragičan, ekstreman primjer onoga što svjedočenje užasima ljudske patnje može učiniti novinaru, posebno ukoliko se tome doda osuda javnosti i još neka traumatična životna okolnost. Novinari širom svijeta izloženi su stresnim događajima i potresnim ljudskim pričama i često sami moraju pronalaziti načine kako se nositi s posljedicama koje na njih može ostaviti ono što dožive, vide i čuju.

Studije pokazuju da su ratni reporteri značajno podložniji razvijanju različitih psiholoških poteškoća od svojih kolega koji se ne bave tom temom, ali posljedice na novinare ne ostavlja isključivo izvještavanje sa stranih ratišta, jer je i kod kuće moguće svjedočiti teškim pričama.

Saobraćajne nesreće, požari, ubistva i samoubistva, siromaštvo, bolest, bijeda – često su svakodnevne priče o kojima novinari moraju izvještavati. Profesionalno, nepristrasno, objektivno i bez emocija. I kada se na terenu uspije sačuvati novinarska profesionalnost, povratak u redakciju često znači i početak patnje.

Na pričama o ratu u BiH, novinarka i urednica u BIRN-u BiH, Dragana Erjavec, počela je raditi 2007. godine. Danas su praćenje suđenja za ratne zločine i tema u vezi sa ratnom prošlošću dio njene profesionalne svakodnevnice.

„Meni je prvih meseci rada na ovim temama možda bilo najteže, jer sam se u startu suočila sa pričama o kojima nisam skoro ništa znala. Nisam imala nesanice, ali se sećam da sam sanjala sve zločine o kojima sam istraživala i mislila da ja to nikada neću moći raditi“, kaže Dragana.

Ipak, od tih priča nije odustala jer je shvatila koliko je bitna dokumentacija ratne prošlosti.

„Onda kada mi je teško zbog nekog sagovornika, ili njegove priče, sama sebi kažem da meni nikako ne može biti gore nego njima, i nastavim dalje“.

„Nekad se isplačem“

Nakon svih godina, Dragana nije uspjela pronaći jedinstven mehanizam kako se boriti s akumuliranim stresom.

„Lično, reagujem onako kako mi dođe i iskreno se trudim da nikoga time ne opterećujem. Nekada se isplačem kao kiša, nekada imam potrebu da ćutim, a nekada želim toliko da pričam o tome što sam čula, kao da mislim da će svet bolji biti ako svi čujemo te priče. Divno je ako imate ljude koji su tu da vas saslušaju, meni to uvek najviše pomogne“.

Kao jedno od najtežih iskustava, novinarka BIRN-a izdvaja rad na dokumentarnom filmu „Nečujni krik“ koji obrađuje temu seksualnog nasilja za vrijeme rata. Pored toga, kaže da joj je posebno teško raditi na pričama u koje su uključena djeca.

„Ono što je meni uvek neverovatno i čemu se i dan-danas iznenađujem, to je šta su ljudi spremni i šta su u stanju da urade jedni drugima. To je nešto što mene uvek i iznova iznenađuje i na šta zaista čovek ne može da ostane imun. Sve ratne priče su strašne, ali definitivno one koje vas najviše potresu i kojih se često setim su deca. Deca koja su na bilo koji način patila, ili bila povređena u ratu je nešto na šta čovek nikada nije imun“, kaže novinarka BIRN-a BiH.

Svjedočenje užasu mijenja čovjeka. Promijeni njegovo shvatanje svog svakodnevnog života i otvori pitanja o položaju koje novinar zauzima – kao profesionalac i čovjek. O promjenama koje su mu se desile govori i Hrvoje Ivančić, hrvatski novinar i putopisac. Svojim tekstovima i fotografijama donio je priče iz raznih dijelova svijeta, a te su priče često bile o ratu i izbjeglicama.

„Poslije boravka u Siriji nekoliko tjedana sam imao vrlo uznemirujuće snove, ali oni su ubrzo prestali. To je valjda utjecaj rata i svih priča kojih sam se naslušao tamo. No, generalno su me takva putovanja promijenila, otvorila mi pogled u destruktivnu stranu ljudske prirode, što ponekad može preplašiti jer možda upravo u nama spava potencijalni krvnik“, kaže on.

Tokom svog iskustva, novinar čiji se rad prvenstveno fokusira na reportaže i priče, susretao se s ljudima bez doma, bez dijelova tijela i bez imalo perspektive. Ističe kako se u takvim situacijama ubrzo shvati da neko kao pojedinac ne može spasiti svijet.

„Puno sam razgovarao s izbjeglicama u kampovima diljem Bliskog istoka, ali i u Južnom Sudanu i Kongu. Najteža mi je bila spoznaja da u nekim dijelovima svijeta ljudski život vrijedi manje od pet dolara. No, načelno, uvijek tražim tračak svjetla u toj situaciji, fasciniran sam ljudskom sposobnosću prilagodbe“.

Ni Hrvoje ni Dragana nisu prošli obuku koja bi im pomogla da se pripreme za izvještavanje o traumatičnim pričama.

„Nisam prošao nikakvu obuku, sve što znam, naučio sam iz iskustva. Kod nas se takvom radu ne pridaje preveliki značaj pa je prema tome u pitanju velika ljubav za istraživanjem i upoznavanjem“, kaže Ivančić.

Kao najbolju metodu za rasterećenje navodi osvještavanje onoga što se desilo, i položaja novinara u tome.

„Isto kao i spoznaja da su se loše stvari događale i da će se nastaviti događati. Može se reći da bi utjeha bila u traženju duhovnog, u nama samima, ona potraga koja najvjerojatnije nikad neće završiti“, kaže on.

Fotografija i šutnja

Dok novinari imaju priliku da pišu o onome što su vidjeli, ta je mogućnost uskraćena fotografima i snimateljima. Interpretirati proživljeno ne mogu riječima, jer fotografija koju naprave postaje jedini dokument događaja kojeg oni nude. Ta uloga posmatrača ponekad može biti posebno teška.

Svojim fotoaparatom Ahmet Bajrić zabilježio je proboj Srebreničana na slobodnu teritoriju na području Nezuka 1995. godine. Fotografije koje je on načinio, kao jedini ratni fotoreporter na tom mjestu, obišle su cijeli svijet.

To što je vidio ljude „iscrpljene, jadne, čemerne, pune bola“ ostavilo je traga na njemu. Smatra da su novinari „malo dobili, koliko su dali“.

„Kada vi čujete takvo nešto, ne možete ostati ravnodušni i onda se samo zapitate ko su ti ljudi koji mogu tako živom biću da naprave…“

Problemi zbog onoga čemu je svjedočio došli su kasnije.

„Evo sad imam sve više i više problema kad spavam. Dok je čovjek mlad, nosi to izgleda u sebi, ali već kad se čovjek malo osamostali, nije dobro.“

Razmišljati o tehničkim uslovima koji su potrebni da bi bila snimljena dobra fotografija, u takvim trenucima nije bilo moguće.

„Vjerujte mi ja sam Srebrenicu fotografisao samo da fotografišem. A tako su fotografije ispale profesionalno da i ja danas-dan ne mogu da shvatim. Od 400 fotografija koje sam napravio, nije bilo tri snimka, koji nisu bili dobri“.

Za Ahmeta, još veći profesionalni izazov od proboja Srebreničana na slobodnu teritoriju, bio je zločin na Tuzlanskoj kapiji. Taj događaj, ipak, nije mogao fotografisati. Iako je gledao direktan prijenos na televiziji, i bio udaljen svega oko 500 metara od mjesta dešavanja, odlučio je ne napraviti snimke.

„Kada sam ja vidio djecu, omladinu bez glave, bez ruke, ja nisam imao srca da dođem sa fotoaparatom i da prilazi roditelj djetetu koje je bez ruke i bez glave i da ja to fotografišem. Nisam mogao da skupim hrabrosti da fotografišem“, objašnjava on i kaže kako danas žali zbog takve odluke, jer smatra da je snimljeno malo fotografija koje svjedoče o tom događaju.

Svijet je u 21. stoljeću postao jedno izranjavano mjesto, smatra hrvatski fotograf Zoran Marinović, koji je putovao svijetom i fotoaparatom bilježio različite sukobe i ratove.

„Najteža je ljudska patnja. Bilo kojoj patnji teško je svjedočiti. Na to se nikad ne možeš pripremiti. Mogu samo reći da me sudbine djece u ratovima posebno dirnu. Dječaci vojnici od 12-13 godina u prevelikim uniformama i kalašnjikovima koje tegle po unesrećenim šumama Konga, potresan su prizor. Najgora stvar koju možeš napraviti čovjeku je uzeti mu djetinjstvo. Djevojčice koje optuže da su vještice i onda zapale, jer ih obitelji više ne mogu prehranjivati… Da, to sa djecom je najteže“.

 Foto: Pixabay