Pristrastnost medija u BiH – problem na putu ka EU

Kada političari posjeduju medije ili imaju uticaj na glavna sredstva informisanja, onda patriotizam trijumfuje nad profesionalizmom, kažu bh. novinari u analizi stanja medija u BiH koju je napravila Maya Shwayder.

Kako bismo oslikali stanje medija u BiH krenimo prvo od činjenica.

1. 25. septembra bosanski Srbi su održali referendum i velikom većinom glasali za to da 9. januar, koji je istovremeno i krsna slava, ostane Dan državnosti RS

2. Glasanje na referendumu je organizovano uprkos presudi Ustavnog suda BiH

3. 99,81 posto birača u RS glasalo je „Za!“

U zavisnosti od toga koje ste novine naredni dan čitali, ovaj referendum je bio ili velika pobjeda za bosanske Srbe i njihovu nacionalnu autonomiju – bez pominjanja neustavnosti – ili nelegalan akt, koji predstavlja prijetnju za krhku bh. državu i društvo.

Novine u RS, koje uglavnom finansiraju vladajuće stranke, izvještavale su o velikoj pobjedi za narod u Republici Srpskoj, dok za novine u Federaciji BiH to nije bila pobjeda. Ta diskrepanca u pokrivanju jedne teme je svakodnevica podijeljenih i polarizovanih naroda u BiH. „Kada biste gledali program TV-stanica iz Sarajeva i Banjaluke ne biste mogli zaključiti da se radi o istoj zemlji“, kaže Ljupko Mišeljić, 20-godišnji novinar iz Banjaluke.

„Što se tiče lokalnih medija, većina njih su ili u direktnom vlasništvu ili pod uticajem određenih političkih ili drugih interesnih grupa“, kaže Srećko Latal, novinar internet portala na engleskom jeziku „Balkan Insight“, i dodaje „Kvalitet medija u cijeloj regiji zaista nikada nije bio veliki.“

Većina sredstava informisanja – radio, novine i TV stanice – najveći dio finansijskih sredstava dobijaju od raznih vlada, a samim tim od partija koje gospodare tim vladama. To se nekad radi otvoreno, nekad prikriveno i tajno. Jedan od najtiražnijih listova u zemlji Dnevni avaz je donedavno bila u vlasništvu Fahrudina Radončića, biznismena i predsjednika Saveza za bolju budućnost – političke stranke, koja je trenutno druga najjača stranka u Federaciji BiH. 2012. je Oslobođenje, u članku u kojem se opisuje prodaja Avaza na prljav način, istaklo da je Radončić prodao Avaz drugoj kompaniji, čiji je on donedavno bio vlasnik. ono što je zanimljivo je to da u trenutku prodaje nije bilo jasno da li je Radončić i dalje vlasnik te firme ili ne.

Posebno složena situacija sa TV-om

Situacija sa televizijom je još komplikovanija. „Javni emiteri dobijaju novac od države odnosno od vlade, što znači da ona politička stranka koja je na vlasti sjedi na vreći novca. Oni finansiraju javne servise kao što je RTRS (Radio Televizija Republike Srpske) i BHT da emituju priče na način koji odgovara vladi. „To znači“, kaže Mišeljić, da iako mediji možda nisu 100 posto pod kontrolom stranaka, „tu nema puno prostora za opoziciju.“ „Svaki medij ima jak nacionalistički narativ“, tvrdi Mišeljić za Deutsche Welle. „Sve je usmjereno na održavanje nacionalnog identiteta.“

Ako želite da znate kakave poglede ima vladajuća stranka u Republici Srpskoj, onda čitajte novinsku agenciju Srna ili gledajte Radio-televiziju Republike Srpske – RTRS, pojašnjava Srećko Latal. „Ako želite da čujete šta ima da kaže opozicija bosanskih Srba, onda trebate gledati Televiziju Bosne i Hercegovine – BHRT ili čitati novine u Sarajevu. „Ako pogledate šest, sedam ili 10 različitih medija ili izvora, uvidjećete da postoji potpuno različita slika iste priče ili događaja“, kaže Latal.

„Mi u BiH imamo pluralizam medija ali ne i pluralizam mišljenja ili izvora informacija“, ističe Borka Rudić, profesorica filozofije, novinarka i generalna sekretarka Udruženja BH novinari.

„Ovakva podjela u medijima odražava zapravo podjelu u društvu“, naglašava Boro Kontić, direktor Medija centra. „Imamo tri velike stranke, koje rade na balansiranju straha među ljudima, šireći poruke tipa „ako ne glasate za našu stranu, oni će glasati za svoju stranu“, a mediji samo prate ovakvu strukturu“, objašnjava i dodaje da „mediji pokrivaju političke programe i izvještavaju samo o stvarima koje su pozitivne za ‘njihovu’ stranu.

Kao primjer, Kontić navodi temu ratnih zločina počinjenih od strane Srba tokom rata 90-ih, koju mediji u Republici Srpskoj gotovo nikada ne pokrivaju. Kao rezultat toga, gotovo da nema političkog dijaloga. „To je kao da smo i dalje u rovovima“, kaže Kontić i dodaje da se „u medijima rat završio jučer“.

Zakoni koji se odnose na „slobodu novinarstva“ se ne poštuju

Mješavina nacionalnosti i novije istorije Bosne i Hercegovine čini stvari sve komplikovanijim. „Bosna i Hercegovina je po pitanju slobode novinarstva donijela jako dobre zakone uz podršku međunarodne zajednice nakon rata, ističe Borka Rudić. „Ali, realnost i stanje na terenu je takvo da se ti zakoni ne poštuju.“

Između 2006. i 2016. godine, Udruženje novinara BiH zabilježilo je 445 različitih slučajeva kršenja prava novinara, uključujući i politički pritisak, klevetu, verbalne i fizičke prijetnje kao i prijetnje smrću. Prema informacijama jednog zvaničnika iz Vijeća Evrope, koji je govorio pod uslovom da ostane anoniman, tužbe za klevetu protiv novinara imaju izrazito nizak prioritet za sudove u zemlji, koja se još uvijek svakodnevno bavi ratnim zločinima i povredama ljudskih prava.

„Većina medija međutim služe, čak i otvoreno, kao portparoli ili glasnogovornici političkih stranaka koje na njih imaju uticaj“, zaključuje Srećko Latal i dodaje: „Nažalost, ja bih rekao da je to više pravilo, nego izuzetak.“