Izvještavanje o ratnim zločinima i novinari „izdajnici svog naroda“

Istraživati i pisati o temi ratnih zločina i dalje je veliki izazov za novinare u regionu, koji, ukoliko se odluče na objektivno izvještavanje, često nemaju uredničku podršku

Ipak, profesionalni novinarski rad tih pojedinaca izuzetno je važan, jer doprinosi zdravoj javnoj raspravi o našoj zajedničkoj prošlosti. Tokom ratnog perioda mediji su bili ključni za stvaranje mržnje, a danas imaju istu tu ulogu u procesu pomirenja, smatra Zdenko Duka, dugogodišnji hrvatski novinar i bivši predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

„Teško je izvještavati o takozvanim ‘svojim’ ratnim zločincima i oni [novinari] su često pod pritiskom ako to rade pošteno, na jedan objektivan način“, kaže Duka za Media.ba.

Objektivno izvještavanje o temama koje se tiču naše ratne prošlosti predstavlja veliki izazov za novinare jer se, prije svega, veoma teško oduprijeti političkim pritiscima kojima su svakodevno izloženi.

„Politike vode sve. Budući da su nastale autonomne, odnosno neovisne zemlje, politike svih tih zemalja rade za sebe, mainstream novinari su vrlo često vezani uz politike i mainstream politiku, i utjecaj na njih postoji i katkad je jako veliki“, objašnjava Duka, ali dodaje da uvijek postoje oni novinari koji su spremni profesionalno pisati o ovim temama i pored svih pritisaka.

Jedna od takvih je i Vanja Đurić, trenutno nezaposlena novinarka iz Novog Sada, koja je iskusila posljedice suprotstavljanja uređivačkoj politici svoje medijske kuće. Za Radioteleviziju Vojvodina počela je raditi 2014. godine, a za svoje izvještavanje o Srebrenici za emisiju Radar dobila je nagradu za najbolji magazin i news magazin Evropske asocijacije regionalnih televizija. Međutim, nakon posljednjih promjena u uredništvu i rukovodstvu na RTV, počeli su problemi, kako za Vanju, tako i za druge novinare i urednike, od kojih je njih 14 smijenjeno u maju.

„Došli su neki ljudi koji su bili urednici u Miloševićevom režimu… Sad su ponovo dobili nekakvu moć, snagu, tako da se ispostavilo da to niti su urednici, niti su novinari, da iza njih ne stoji nikakva ni karijera ni kredibilitet, nego da su to ljudi koji su tu došli, što bismo mi rekli, da počiste teren. Da sklone one koji smetaju, da im se na najgori mogući način revanširaju“, kaže novosadska novinarka.

„Revanširali su se, između ostalog i meni, i moj je, krajnje subjektivan sud, između ostalog, samo zato što sam prošle godine bila u Srebrenici, što sam uopšte o tome izveštavala jer, ne bih nikoga da etiketiram, ali u postupcima tih ljudi su se videli nekakvi fašistički postupci. Oni su potpuno cenzurisali sve što govori o žrtvama nekih drugih nacionalnosti“.

Nakon što su joj prestali dodjeljivati smjene i stavljati je na rasporede, Đurić je samostalno odlučila napustiti posao, ali je nastavila boriti se za pravo na profesionalno izvještavanje kroz proteste Podrži RTV, koji su održavani u Novom Sadu.

Na neodobravanje i nerazumijevanje Đurić nije nailazila samo unutar medijske zajednice, jer je i u krugu prijatelja ponekad dobivala negativne komentare zbog svog pisanja o ratnim zločinima.

„Čim se uhvatiš u koštac s tim temama i kažeš da te to zanima, čini mi se malo da čak i u mom okruženju koje je vrlo prosvećeno i senzibilisano na te teme, a to su ljudi koji su visoko obrazovani uglavnom, bude nekakvog otklona i bude pitanja šta će ti to, što se time baviš, to nisu prijatne teme…“

Na takve komentare Đurić odgovara kako je „šutnja jednaka lošem izvještavanju, neistinitom“.

Danas je, u pristrasnim medijskim izvještajima o ratnim zločinima, moguće vidjeti kojoj političkoj, odnosno etničkoj grupi neki novinari pripadaju, smatra Erna Mačkić, glavna i odgovorna urednica Balkanske istraživačke regionalne mreže BIRN BiH. Jedan od razloga za to može se pronaći i u činjenici da su, zbog nezavidne financijske situacije, mnogi mediji podložni utjecaju različitih političkih opcija.

„Kada u BiH promatrate jedno od suđenja za ratne zločine koje je interesantno, na primjer suđenje Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću za ratni zločin u selima oko Srebrenice i Bratunca, vidite podijeljenost medija na bošnjačke i srpske. Jedni veličaju ulogu Nasera Orića i iznose tvrdnje da svjedoci lažu, dok drugi ističu i preuveličavaju ono što svjedoci kažu“, smatra Mačkić i dodaje kako je slična situacija i s drugim predmetima koji su interesantni za javnost.

„Izvještaji sa suđenja ne mogu biti u formi komentara i to vrlo često dovodi do neobjektivnog i neprofesionalnog izvještavanja“.

Često zbog nemogućnosti da se objektivno i profesionalno bave temama ratnih zločina, ali i drugim osjetljivim temama u mainstream medijima, novinari se odlučuju za freelance angažman ili rad u nezavisnim medijima.

Kako ne bi došao u situaciju da mu urednici cenzurišu tekstove o osjetljivim temama, sarajevski novinar i fotograf, Ajdin Kamber, odlučio je postati freelancer. Iako takva odluka sa sobom nužno donosi i manju financijsku sigurnost, sloboda i neovisnost koje se steknu na taj način, privlačne su mnogim novinarima.

„Već duži period opredijelio sam se da radim kao novinar freelancer kako bih izbjegao bilo kakve pritiske, manipulacije i uredničke intervencije u pripremi i izradi tekstova i drugih sadržaja, posebno kada je riječ o osjetljivim temama koje se tiču naše nedavne prošlosti“, kaže Kamber.

Najveću priliku da izvještava o ratnim zločinima, Kamber je dobio u sklopu projekta „Priče iz tranzicije“. Njegova istraživanja i razgovori rezultirali su pisanjem tekstova, objavom fotografija i snimanjem nekoliko dokumentarnih filmova koji „svjedoče dramatičnim i tragičnim događajima na ovim prostorima tokom devedesetih godina“.

„Na početku nije bilo lako susretati se s osuđenim ratnim zločincima koji po vlastitim priznanjima imaju desetine ili stotine osoba kojima su oduzele život ili su ih mučile. S druge strane razgovaraš i sa majkama koje dvadeset godina traže kosti svoje nestale djece, sa silovanim ženama ili osobama koje su proživjele najgore strahote u logorima. S vremenom shvatiš koliko je važno da se te priče čuju i prenose, kako bi doprinijele spoznavanju istine o proteklim dešavanjima, pomirenju, kako bi upozoravale i kako bismo pomoću njih mogli bar pokušati spriječiti neke buduće konflikte“, kaže Kamber.

Da je za novinara važno izgraditi svoju poziciju i pokušati ostati autonoman, i pored pritisaka, smatra i Zdenko Duka.

„Važno se pogledati svaki dan u ogledalu, to je ono što je bitno i da je svakom od nas čista savjest. Dakle, da [novinar] nije uvučen u te neke klijentelističke, i ne znam kakve igre, i da zbog svog interesa radi stvari za koje zna da nisu moralne“.