Tradicionalni mediji su izgubili kredibilitet

Kostas Kallergis je freelancer iz Grčke koji sarađuje sa stranim novinskim i televizijskim kućama a pokretač je bloga na kome analizira ekonomsku krizu i njene posljedice o kojima većina medija ne izvještava. Ranije je radio kao novinar, urednik i producent na grčkim tv stanicama. Nedavno je objavio dokumentarac „Ljubav u ime krize“ koji govori o uticaju krize na živote običnih ljudi, na njihove porodice, veze i seksualni život. 

Vaš dokmentarac „Ljubav u ime krize“ posmatra posljedice ekonomske krize u Grčkoj iz drugačijeg ugla. Zbog čega ste se odlučili na takav pristup i koji su najvažniji zaključci u filmu?

Odlučili smo da snimimo ovaj dokumentarac kako bismo pokazali da ekonomska kriza nije samo ono što redovno viđamo u vijestima – protesti, statistike, nezaposlenost – nego da ona utiče i na sve druge aspekte života.  Pokušali smo da ne generalizujemo i da ne iznosimo zaključke jer je bilo teško skupiti mjerodavne podatke o fenomenu koji se desio svima. Kriza je zapravo imala totalno drukčije efekte na različite ljude – najbolji primjer koji obično koristim je da smo tokom istraživanja naišli na ljude koji su rekli kako su prekinuli vezu zbog krize, ali i na one koji su govorili kako ih je kriza zapravo dodatno zbližila. Tako da, umjesto zaključka, radije bih rekao da smo izabrali nekoliko od hiljada ličnih priča, vodeći se kriterijom da protagonisti imaju šta reći i da se gledaoci mogu poistovjetiti sa pričom.Ovo nije vaš prvi film – o čemu ste ranije snimali?

Prije ovog filma, napravio sam kraći dokumentarac koji sam samostalno istraživao, snimao i producirao – još jedna posljedica krize, rekao bih.  Zove se “Buđenje” i fokusiran je na četiri ulična umjetnika koji prave političke grafite u Atini pogođenoj krizom. Za ovaj projekat nisam imao nikakav budžet i film je postavljen online kako bi ga svako mogao vidjeti. Osim toga, ljudi koji su ga gledali i svidio im se, su ga preveli na engleski, italijanski i turski.  Prije nego sam postao freelancer, radio sam na serijalu dokumentaraca WarZone, za koji sam istražio i producirao dokumentarce iz velikog broja konfliktnih zona u svijetu.

Najprije ste imali vlastiti blog o krizi u Grčkoj – a onda su vam se pridružile kolege iz drugih država. Kako ste se povezali?

U 2011. godini sam počeo pisati blog na engleskom jer sam osjetio da grčka ekonomska kriza ima mnogo aspekata kojima međunarodni mediji nisu posvetili dovoljno pažnje. Naravno, postojalo je svakodnevno izvještavanje o visokoj politici ali malo stranaca je znalo za detalje sa grčke političke i društvene scene koji bi im pomogli da bolje razumiju šta se ovdje dešava.  Dvije godine kasnije, italijanski novinar i bloger Leonardo Bianchi s kojim sam do tada komunicirao samo elektronskim putem, rekao mi je da je imao isti osjećaj kad je riječ o izvještavanju o Italiji. Pa smo odlučili napraviti jednu vrstu zajedničke platforme, gdje bi novinari i blogeri iz svih zemalja zahvaćenih krizom na jednom mjestu mogli pisati i komentarisati. Ubrzo smo primjetili da se neke teme ponavljaju u svim državama. Nezaposlenost, neuspješni političari, samoubistva, porast fašizma i slično. “The Crisis Republic” tim su kasnije pojačali: Elena Massa iz Španije, Tiago Carrasco i David Ferreira iz Portugala te Yannis Koutelidas i Ruth Sutton iz Grčke.

Dvije priče na tom blogu su mi posebno privukle pažnju. Dakle, vlast je najprije ugasila javnog emitera, navodeći kao razlog uštede i korupciju, a zatim pokrenula novog koji je takođe bio veoma skup?  
  
Po mom mišljenju, mediji u Grčkoj, ali i generalno sloboda medija i govora, su među najvećim žrtvama ekonomske krize. Aktuelni javni emiter nije uspio da u potpunosti nadomjesti bivši ERT, te je definitvno propustio priliku da postane medij sličan BBC-u, kako je to bivši ministar za informisanje želio. Nikada nije zadobio povjerenje grčkog društva te, osim što donosi troškove, veoma loše kotira na tv rejtinzima. Limitirali su sebe da budu glasniogovornici vlade koja nije imala legitimitet. Nova Syriza vlada je objavila prije nekoliko dana da planira ponovo otvoriti ERT, ali vidjet ćemo na koji će to način uraditi.

Koliko je teško danas biti freelancer u Grčkoj?

Biti freelancer nikada nije bio lak posao u Grčkoj, ali je razvoj krize to dodatno otežao. Većina privatnih medija je prestala koristiti freelancere zbog nedostatka novca i trenutno samo mali broj njih radi na takav način, sa veoma lošim primanjima. Sa druge strane, postoji i pozitivna strana jer zbog krize uvijek postoji zanimljiva priča koja se može ispričati, što život freelancera čini veoma zanimljivim. Rješenje za mnoge freelancere je bilo da počnu sarađivati sa stranim mediijma koji su zainteresovani za Grčku, posebno od ovih nedavnih izbora.

Generalno, koliko je ekonomska kriza promijenila novinarstvo u Grčkoj? 

Kriza je imala i dobre i loše posljedice po novinarstvo, kao i na društvo i ekonomiju u cjelini. Masovna otpuštanja novinara su uplašila mnoge kolege koji su zadržali poslove ali to je povećalo količinu autocenzure u  većini velikih tradicionalnih medija. Mlađa generacija novinara isplivala je na površinu uglavnom zahvaljujući internetu, neki su pokrenuli neprofitne medijske organizacije, drugi uspijevaju voditi prave portale, novine ili istraživačke magazine koji su finansijski održivi i pronašli su svoju publiku. Tradicionalni mediji u velikoj mjeri su izgubili kredibilitet jer su većinom podržavali različite vlade koje su počele ali i nastavile provoditi strogost i mjere štednje. Javnost više jednostavno ne vjeruje televiziji – više od 60 posto ljudi preferiraju da kredibilne informacije traže online. To naravno ne znači da ne postoje iznimke. Ako bih morao izvući zaključak o stanju prije i poslije krize, rekao bih da je kriza dovela ne samo do unapređenja kvaliteta informacija koje dobijamo već i do većeg broja izvora informacija, bez obzira na zatvaranje ERT-a i drugih, privatnih, medija. Kao negativan efekat, sada manje novinara radi za dobru platu, a stotine mladih diplomiranih novinara zavrašavaju radeći na portalima, neosigurani, loše plaćeni, u neizvjesnosti.

Prošle godine ste dobili drugu nagradu za priču u okviru programa „Balkanska stipendija za novinarsku izuzetnost“. Koju temu ste istraživali?

Prošogodišnja tema bila je “Generacije” i želio sam istražiti nešto relevantno u vezi jačanja desničara u Grčkoj. Tako da se moja priča fokusira na ljude koji imaju porodično komunističko porijeklo, obično djeda koji se borio na strani komunista u Drugom svjetskom ratu i u kasnijem građanskom ratu u Grčkoj, a koji su sada glasali za Zlatnu zoru. Uključio sam i intervjue sa glasačima Zlatne zore čije su rođake pogubili nacisti – relevantan paradoks, rekao bih. Istraživanje me odvelo u centralnu i južnu Grčku, gdje sam posjećivao gradove i sela u kojima je postojao komunistički otpor tokom Drugog svjetskog rata a u kojima je Zlatna zora dobila značajnu podršku na prošlim izborima. Priču su objavili Newsweek, Neue Zurcher Zeitung, Dnevnik iz Bugarske, VICE Grčka i Balkan Insight i mogu reći da sam zadovoljan feedbackom čitalaca.