Zakon je jednostavno, logičan

Usvajanje Zakona o javnom redu i miru u Narodnoj Skupštini Republike Srpske zapravo je logično. Pokušaću vam predočiti razloge zašto je to tako.

Političko vođstvo ovog entiteta oličeno u Miloradu Dodiku u posljednjih osam godina, kao ključnu, vodi bitku protiv neposlušnih medija i uopšte protiv bilo kakvog disonantnog glasa. Njihov napor na tom polju je toliko zamašan da za njih nije postojala važnija tema ili bitniji prostor. Njihova palanačka uvrijeđenost sadržajem televizijskog programa, opsesivno razotkrivanje neprijatelja u javnom prostoru, neprestano izmišljanje opasnosti u pojedinim emisijama ili kompletnoj uređivačkoj politici ili krkansko blokiranje rada medija zasjenili su sve ostalo što su Vlada ili Predsjednik entiteta bili dužni učiniti za svoje poreske obaveznike. Stoga je Zakon o javnom redu i miru – klimaks jednog političkog projekta, potvrda njihove postojanosti ka apsolutnoj kontroli informacija i završno pokazivanje mišića totalitarne vlasti.

Evo te turobne hronologije.

Januara 2007. godine vodili su bitku protiv BH TV, javnog servisa koji pokriva cijelu zemlju. Povod je nađen u navodno neprofesionalnom pokrivanju Dana RS kojem je, po navodima, iz Banjaluke pripao tek 20-ti minut njihovog dnevnika u 19:00 sati. Iako su iz vođstva televizije precizirali da je taj prilog objavljen u desetoj minuti te da su oni BiH a ne entitetska televizija Dodikova naduvena uvrijeđenost nije mogla spustiti nos. Ali, pozadina ovog slučaja je drugačija. Cijela priča je počela intervjuom urednika BH TV Amira Zukića sa Nikolom Špirićem pred njegovo preuzimanje funkcije predsjedavajućeg Vijeća ministara. U rijetko dobrom i provokativnom razgovoru na javnim TV stanicama u BiH Zukić ga je pitao važnu stvar: Kako će reagirati kad ga Dodik nazove „budalom“ kako je nešto ranije počastio njegovog prethodnika Adnana Terzića? To je bio okidač koju politička bahatost nije mogla svariti i uslijedila je odluka da se uskrate izjave novinarima BH TV. Kao ironičan primjer benevolentnosti predstavnik tadašnje Vlade RS, mučeni Anton Kasipović, izjavio je da je bilo prijedloga da se novinarima uskrati ulaz u prostor Vlade ali da to, eto, nije prihvaćeno.

Iako je reagiralo jedino živo novinarsko udruženje pa je čak i viši zamjenik visokog predstavnika Peter Bas – Beker došavši u Banjaluku izjavio: „U jednom trenutku razmišljao sam da li se nalazim u Bjelorusiji ili Kazahstanu gdje postoje dvije kategorije novinara, oni koji su prihvatljivi i oni koji nisu“, pozivajući se na očigledne činjenice da BiH želi pristupiti EU gdje diskriminacija novinara nije prihvatljiva – ništa nije pomoglo. Tri mjeseca kasnije Zukić je odstupio sa položaja glavnog i odgovornog urednika Informativno-političkog programa BHT. Podnio je ostavku ili je čak smijenjen jer je, izgubivši živce, zbog stalnih tenzije, emisiju odjavio riječima „Dobrodošli u režimsku televiziju“.

Početkom januara 2008. godine na kratko se pojavio slučaj medijski nepodobnih osoba u RS koji je vrlo brzo „udavljen“ kao javna tema. Spominjana su imena Svetlane Cenić, Borisa Divjaka, Tanje Topić, Dragomira Babića i Damira Miljevića. S jedne strane Dodik je demantirao sve insistirajući na postojanju „apsolutnih medijskih sloboda“ u RS te da je cijeli slučaj zapravo potreba međunarodne zajednice da izmišljanjem tema stvori sebi alibi za postojanje. S druge strane insistiranje federalnih medija i glas ljudi sa medijske crne liste slabio je proporcionalno sa neskrivenom ravnodušnošću unutar novinarske RS.

Kao i uvijek početak nove godine otvorio bi novi medijski slučaj. Ni 2009. nije bila izuzetak. Milorad Dodik, u to vrijeme, premijer RS najoštrije je reagirao na vijest beogradske agencije Beta, koja je posredstvom svoje banjalučke dopisnice Ljiljane Kovačević, objavila postojanje krivične prijave protiv Dodika. Premijer RS ih je optužio za „tendencioznu i iskonstruisanu vijest“. Ostaće u historiji ovdašnjeg novinarstva zapamćena druga stranica Nezavisnih novina od 27. februara 2009. godine. Na lijevoj strani je vijest o Dodikovom traženju izvinjenja i demantija za nepostojeću krivičnu prijavu a prekoputa na istoj strani nalazi se vijest sa sjednice Vijeća ministara BiH, koju je vodio njegov stranački kolega Nikola Špirić i na kojoj je usvojen „Izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u kojem se navodi da je krivična prijava protiv premijera RS Milorada Dodika i ostalih dostavljena mimo znanja direktora i Kolegija SIPA“. Očigledno je da je krivična prijava postojala ali da „naši ljudi“ nisu bili u dežuri tog dana.

Nepunih mjesec dana kasnije banjalučki novinar Slobodan Vasković prijavio je fizički napad u pokušaju da snimi TV priču u Trebinju, unutar Sabornog hrama. Vasković je inače spomenut mjesec dana ranije u slučaju Beta, kao suprug Ljiljane Kovačević, ali i predstavnik grupe „koja vodi medijsku i svaku drugu hajku protiv Dodika“. Iako je više međunarodnih organizacija te ništa manje lokalnih institucija stalo u zaštitu Slobodana Vaskovića osuđujući napad na novinara, Milorad Dodik je cijeli problem cinično objasnio samopovređivanjem i samopromocijom.

Krajem iste ove 2009. godine novinarska ali i šira javnost žestoko je reagirala na najavu iz Republike Srpske o mogućem donošenju novog zakona o informisanju koji bi zapravo bio kopija onog iz Srbije. Predsjednica BH Unije novinara Milkica Milojević, među brojnima, smatrala je to katastrofom ukazujući na „predložene drakonske novčane kazne koje bi medije dovele u stanje permanentnog straha za goli opstanak“.

Ponovno je početak jedne godine značio novi pritisak na medije. Ovog puta bojkot Federalne televizije. Početkom marta 2010. premijer RS uputio je pisanu instrukciju svim ministarstvima, javnim ustanovama i preduzećima zabranjujući svaki oblik kontakta sa FTV uključujući bilo koji oblik marketinške saradnje. Niko nije mogao reći koji su bili razlozi za ovaj korak. Dan, dva kasnije Dušanka Majkić, u to vrijeme, zamjenica predsjedavajućeg Doma naroda Parlamenta BiH odbila je, pisali su mediji „ da stane čak i pred kamere RTRS-a dok se ne udalje predstavnici FTV i NTV Hayat“. Ona je pojasnila da se bojkot ne odnosi samo na Federalnu televiziju nego na sve medije iz tog entiteta. U svom prepoznatljivom, edukativnom stilu, gospođa Majkić je rekla „Ovim činom želimo da pokažemo medijima iz FBiH da vide kako je to kada se odbija dati mogućnost da imaju informaciju s druge strane avlije“.

Početkom prošle, 2014. godine krenula je nova hajka. Ovog puta meta je bila jedina neposlušna televizija u Republici Srpskoj. Bijeljinska televizija. Problem je bio u tome što se njihovo izvještavanje o RS nije poklapalo sa onim što o ovoj temi misli predsjednik entiteta. Ovi su napadi trajali gotovo cijelu godinu a kulminirali su tokom predizborne kampanje. Milorad Dodik je javno obećavao podršku preduzećima u stečaju da će biti isplaćeni po sudskim rješenjima osim ako se budu pojavljivali pred kamerama BNTV. Tada, govorio je „neće biti isplaćeni pa neka se žale kome hoće“.

Završetak prošle godine obilježio je upad policije u prostore portala Klix.ba nesumnjivo naručen od vlasti RS. Njihov pokušaj da otkriju izvor koji je Klix-u dao tonski zapis u kojem, premijerka RS Željka Cvijanović, direktno potvrđuje kupovinu poslaničkih glasova za buduću parlamentarnu većinu, umjesto političke krize entitetske vlasti pretvoren je u medijski slučaj.

Kao što postoji dugogodišnja logika u ponašanju vlasti RS prema medijima tako se i jučerašnje usvajanje Zakona o javnom redu i miru može samo posmatrati kao prirodan potez jedne dosljedne uprave. Zakon je jednostavno logičan korak jer nakon gušenja javnih servisa, pokušaja lomljenja kičme značajnom online portalu treba još samo zaplašiti ljude na društvenim mrežama. Prošle godine se, na primjeru Federacije, vidjelo kakav medijsko – društveni potencijal stoji građanima pri ruci kada žele jasno reći vlastima šta misle o njima i pri tom pronaći brojne istomišljenike.