Zašto sam napustila novinarstvo

Nataša Škaričić, višestruko nagrađivana istraživačka novinarka: Veliki broj ekskluzivnih vijesti u masovnim novinskim medijima uopće nisu vijesti, te se stvari naprosto nisu dogodile.

Novinarstvo se bazira na vijesti, a vijesti se sastoje od riječi koje su izgubile svaki smisao, ali se o njima raspravlja kao da ga imaju. Kad se HDZ vrati, bojim se da nas ništa neće sačuvati od nove faze teškog jednoumlja koju će odabrani opet financijski iskoristiti.

Nakon gotovo dvadeset godina rada u „Slobodnoj Dalmaciji“ i višegodišnjih sudskih postupaka za radnička i novinarska prava s poslodavcima u „Europapress holdingu“, Nataša Škaričić prošli je petak potpisala sporazumni raskid ugovora sa splitskim dnevnikom. Tim je činom odlučila raskinuti i s cjelokupnom strukom, najavivši za „H-Alter“ odlazak iz novinarstva. „Već sam otišla iz novinarstva. To ne znači da neću povremeno negdje nešto objaviti, ali sigurna sam da me taj posao neće hraniti“, kaže Nataša Škaričić. Razlozi za ovakav potez su, ističe, brojni. „Srednjestrujaški izdavači me ne žele, novinski mediji na takozvanoj margini su siromašni, umorna sam, teško podnosim besmislenost novinarskog angažmana i sve se češće osjećam kao klaun…“

„Stvari su se odvijale kao u nekom suspense filmu u kojoj su glavnu ulogu imali korporativni odvjetnici. Njihova je taktika bila da ne prihvate poraz – a poraz su pravomoćne sudske presude – nego da me pokušaju smlaviti s beskonačnim novim tužbama, žalbama, revizijama, ukratko, svim pravnim sredstvima“

ime hrvatsko novinarstvo ostaje bez jedne od najnagrađivanijih i najboljih novinarki u zadnje desetljeće i pol. Tijekom tog razdoblja, naime, Nataša Škaričić otkrila je brojne afere u hrvatskom zdravstvu koje su snažno odjeknule i u međunarodnoj javnosti, za što je dobila niz prestižnih nagrada, od kojih je najznačajnija ona za novinarku 2012. godine, zbog otkrivanja afere koja će naknadno dobiti ime „Farmal“. Zahvaljujući njenom pisanju, afera je dobila pravosudni epilog bez presedana, jer je 500 liječnika i farmaceutska tvrtka „Farmal“ uhvaćeno u primanju mita za protuuslugu propisivanja lijekova iz Farmalovog pogona.

Jednako snažan doprinos ova je novinarka imala i u sličnoj aferi s tvrtkom „Pfizer“, zatim slučaju kupnje skupocjenih medicinskih uređaja od japanske tvrtke „Shimadzu“ za vrijeme Andrije Hebranga na čelu Ministarstva zdravstva, slučaju zlostavljanja djece u Brezovici, prisilnoj hospitalizaciji Mirjane Pukanić… Mnoge od najvećih medicinskih i korupcijskih skandala uspijevala je bez cenzure objavljivati sve do ulaska „Slobodne Dalmacije“ u koncern EPH. Stvari su kulminirale 2008. godine u jeku zdravstvene reforme Darka Milinovića, ministra zdravstva u HDZ-ovoj Vladi. Škaričić tada nije mogla objaviti kritičke tekstove o predloženoj reformi, a nakon što joj je glavni urednik „Slobodne Dalmacije“ kazao da su svi glavni urednici hrvatskih medija na poziv premijera Ive Sanadera bili na dogovoru oko praćenja reforme, tražila je hitan sastanak s Upravom EPH i glavnim urednikom SD. Ovaj je slučaj javno iznijela i na Skupštini HND-a u Opatiji, ocijenivši to „ulaskom Centralnog komiteta u zdravstveni sustav“, a nekoliko mjeseci nakon toga uručen joj je otkaz uz šestomjesečni otkazni rok. Za to vrijeme nije mogla objavljivati tekstove i uručena joj je odluka Uprave da za vrijeme otkaznog roka ne mora raditi. Tri mjeseca prije isteka otkaznog roka Nataša Škaričić je dobila ponudu za mjesto pomoćnice glavnog urednika „Business.hr-a“, pa je zamolila SD da prekinu otkazni rok kako bi mogla raditi za drugog nakladnika. Odgovor nije dobila, iako je poslala nekoliko upita, pa je bez odobrenja prešla u „Business.hr“.

Nakon što je ponovno ostala bez posla, zbog financijskih teškoća u koje je zapao „Business.hr“, „Slobodna Dalmacija“ je u siječnju 2010. godine podnijela tužbu protiv nje tražeći naknadu štete u iznosu od 190 tisuća kuna zbog kršenja klauzule ekskluziviteta iz ugovora o radu temeljem kojeg je ona obnašala funkciju pomoćnice glavnog urednika SD-a. „Slobodna“ je, dakle, tražila naknadu štete jer je prešla u drugi medij nakon što su joj oni uručili otkaz.

Od tada su trajali iscrpni postupci u kojima je ova, zahvaljujući sudskim epilozima, vraćana na pozicije urednice i obične novinarke nakon nekoliko otkaza. Paralelno s time izvojevala je presedansku pobjedu na sudu, koji je utvrdio da su RPO ugovori zapravo nezakoniti prikriveni radni odnos s brojnim novinarima u Hrvatskoj koji imaju jednake obaveze prema redakciji kao i stalno zaposleni novinari, ali ne i ista prava…

U petak ste otišli iz EPH, odnosno Slobodne Dalmacije. Koji su razlozi?

Odlazim zato što smo se nakon četiri godine napokon uspjeli dogovoriti o uvjetima povlačenja svih sudskih sporova, a ti su sporovi jedino što me tamo držalo.

O problemima koji su vaš snašli – tužbi i kontratužbi glede RPO statusa – razgovarali smo na ovom mjestu prije godinu i nešto dana. Je li vam EPH platila zaostale plaće i ostale naknade predviđene presudom? Koliko vam ova kompanija uopće duguje novaca?

Nema više dugovanja. Sklopili smo sporazum i nadam se da se više nikada nećemo sresti ni imati zajedničkih tema.

Što sad planirate raditi nakon odlaska iz novinarstva?

Planiram završiti doktorski studij koji sam upisala da se smirim od novinarstva, s Fade Inom snimam jedan film o slučaju umrle žene u bolnici Sv. Duh i – budem li imala sreće – postat ću kuharica ili tako nešto.

Kako je izgledao rad u EPH-u od prvog otkaza naovamo? Jesu li na vas vršeni pritisci?

To su grozne četiri godine. Najprije, kad sam dobila prvu pravomoćnu presudu po kojoj je otkaz koji sam dobila 2011. godine bio nezakonit, očekivala sam da sjednemo i dogovorimo se o uvjetima mirnog i dostojanstvenog razlaza, jer naša suradnja nema smisla. No, stvari su se odvijale kao u nekom suspense filmu u kojoj su glavnu ulogu imali korporativni odvjetnici. Njihova je taktika bila da ne prihvate poraz – a poraz su pravomoćne sudske presude – nego da me pokušaju smlaviti s beskonačnim novim tužbama, žalbama, revizijama, ukratko, svim pravnim sredstvima. Radi se o, među ostalim, firmi koja mi je 2009. godine dala otkaz, da bi me 2010. tužili tražeći 200 tisuća kuna odštete jer sam otišla u drugu firmu nakon što su mi dali otkaz. Iako je takva tužba posve besmislena, proces je aktiviran samo da bi trošili moje snage i držali me u strahu da ću im, s ovakvim pravosuđem, možda jednog dana biti dužna novce koji za mene predstavljaju bogatstvo. Tako sam, nakon puno okolišanja i pretvaranja da se dogovaramo o mirnom razlazu, vraćena na posao, a zatim su se gomilali novi sudski postupci koje sam morala prihvaćati i uzvraćati istom mjerom, samo da bih zadržala ravnotežu snaga. I sada pokušajte zamisliti rad u takvim uvjetima… To je bila cijena važnosti mog slučaja za koncern EPH i ja sam je skupo platila. Ali evo, ostala sam na nogama.

Kada je Sanader u zdravstvo uveo svog čovjeka Darka Milinovića, tada mi je rečeno da premijer sa svim medijima dogovorio da se o reformi zdravstva ne piše kritički i da zavežem

e li odnos poslodavca i redakcije prema vama bio cijelo vrijeme uvjetovan činjenicom da ste prije par godina javno progovorili protiv pristanka većine najmoćnijih medija u državi da se sa Sanaderom „dogovore“ o izvještavanju o tadašnjoj zdravstvenoj strategiji?

Ne, odnos poslodavca i redakcije prema meni je cijelo vrijeme bio uvjetovan mojim odnosom prema poslodavcu, redakciji i novinarstvu, a naročito mojim odnosom prema izvještavanju o sektoru za koji sam specijalizirana, dakle, zdravstvu. Odnos prema tom sektoru je takav da ni danas nitko ne shvaća da je zdravstvo politika, a ne neka bizarna kombinacija ezoterije i egzaktnosti koja lebdi iznad naših glava, u stratosferi biomedicinskih stručnjaka. Kad sam počela izvještavati o zdravstvu, novinarstvo se uglavnom bavilo promocijom biomedicinske tehnologije i liječnika ili mrtvozorništvom, dakle, „skandalima“ koji bi se stvorili kad bi netko umro u nekoj bolnici, a smatralo se da je riječ o liječničkoj pogreški. To je teško probijati, među ostalim i zbog naravi komercijalnih medija. Što se Sanadera tiče, tu je mogućnost suradnje sama napokon kolabirala, jer je kolabiralo novinarstvo, u jednoj od najsramotnijih epizoda naše profesionalne povijesti. Nakon toga je i u Hrvatskoj jasno da je novinarstvo s jasnim granicama moguće još jedino u diktaturama ili poludiktaturama, kakva je bila Tuđmanova vladavina, jer se tad uvijek  nađe neka skupina ljudi kojoj je jasno što je to javni interes – srušiti diktatora. Pseudodemokratski politički i financijski odnosi u društvu, sa svojim suptilnim, manipilativnim medodama zamagljivanja pravih procesa, koje je kod nas u velikom stilu uveo Sanader, potpuno razaraju mogućnost da se veća skupina ljudi integrira i jasno vidi, izrazi i objasni što se događa. Drugim riječima, pametnije je otkupiti pravo na slobodno novinarstvo, nego ga zabraniti. To je napravio Sanader.

Je li istina da su vam nakon povratka na posao nerijetko kratili i izmjenjivali tekstove? O kojim je temama bilo riječ?

Ma, to je više priča o bizarnosti mog statusa, nego o cenzuri. Dakle, otkaz sam dobila zbog potpune nespremnosti da participiram u EPH-ovom shvaćanju novinarskih prava i obaveza, naročito u obavezi novinara da osjete tko je sve i kada Paviću važan i da se tome prilagode. No, izmjene likova ili sistema koji vladaju EPH-om traže doslovno kameleonske metamorfoze što, među ostalim, sa sobom vuče posljedice da jedno vrijeme možete potpuno slobodno izvještavati o nekome ili nečemu, da biste već sutra plesali po oštrici otkaza jer je tema neki prijatelj ili partner vrha EPH. Naprimjer, dok je EPH izdanja uređivao Ivo Sanader, mogla sam se komotno baviti radom ministra zdravstva Andrije Hebranga, jer ga nije podnosio Sanader, ni član uprave EPH Stjepan Orešković, jer je u njegovom mandatu preko konkurentske novine neizravno „opleten“ kad se projekt reforme zdravstva u Koprivnici našao na Fraud and Corruption listi Svjetske banke. Međutim, kada je Sanader u zdravstvo uveo svog čovjeka Darka Milinovića, tada mi je rečeno da premijer sa svim medijima dogovorio da se o reformi zdravstva ne piše kritički i da zavežem. I tu je konačno bio kraj, jer sam Oreškovića zamolila da službeno objavi da naša izdanja uređuje Ivo Sanader, tako da se više ne zamaramo. Nedugo poslije dobila sam otkaz. Kad sam 2011. godine vraćena na posao, politička atmosfera je bila sasvim drugačija, a uporno mamuzanje mrtvog konja Sanadera već je polučilo kolektivnu histeričnu amneziju da je EPH bio tvornica fantazmagorija o Sanaderu i da su ga redakcije pratile kao Putina. EPH-ovi meštri prilagodbe su još kalkulirali kome da se priklone na političkoj sceni, a ja sam ionako već postala osoba na koju ni ne pomišljaju primijeniti opća pravila igre. Šef dopisništva je na sudu izjavio kako su mu kazali da se sa mnom uopće ne bavi, da imam poseban status. Tako sam postala eksteritorijalna, u doslovnom i svakom drugom smislu. Budući da nikada nisam dobila ispravno računalo, cijelo sam vrijeme radila iz vlastitog stana. Dugo nisam imala ni službeni mobitel, a U komercijalnim se medijima može raditi pošten novinarski posao, jer zakoni donekle podržavaju autonomiju novinara. To potpisujem jer sam osobno provela eksperiment te vrste redakciji sam rekla da od šest tisuća kuna plaće neću sama kupovati novine, a naročito ne Slobodnu Dalmaciju. Tako bih poslala tekst i ne bih se zamarala ni time hoće li ga objaviti, a kamoli u kakvom stanju. Mislim da sam u to doba bila jedina novinarka zaposlena kod privatnika koja je javno govorila o svom poslodavcu. No, povremeno bih ugledala svoje tekstove na intenetu i znoj bi me oblio koliko i kako su bili prepravljeni nasilnim uredničkim zahvatima u kojima oni ne vide nikakav problem.

U komercijalnim se medijima može raditi pošten novinarski posao, jer zakoni donekle podržavaju autonomiju novinara. To potpisujem jer sam osobno provela eksperiment te vrste

Ironično je da ste za vrijeme tih pritisaka „odozgo“ primili nagradu HND-a.

Dok sam se s odvjetnicima firme jednom tjedno nalazila na sudu, jedini bijeg od stvarnosti mi je bilo pisanje. Bavila sam se novinarskim poslom kao da se ništa ne događa i to me je, na neki način, umirivalo do zaborava. Jedino je bilo smiješno to što su mi prije te nagrade najavili i treći otkaz, pa su se povukli. Tad su me pozvali u Split da se dogovorimo i dočekali me s izjavom da su oni zaključili da bi me ipak zadržali. Rekoh da sam jako počašćena, ali da me više zanima da skinu svoje odvjetničke kerbere s mog vrata. Bili su jako iznenađeni kad su čuli da mi rad kod njih nije jedina životna želja.

Kolika je u vašem slučaju bila solidarnost kolega i, na koncu, HND-a te pripadajućeg sindikata?

Nikakva, to su besplodni arbitri koji uvijek odlučuju u korist postojećeg stanja stvari.

Udžbenička definicija novinarstva – bilo ono javno ili privatno – oduvijek je glasila da ta struka radi u interesu javnosti. Kao dugogodišnja novinarka u privatnom sektoru, koje je vaše mišljenje? Potvrđuje li se ova definicija u stvarnosti?

Mnogo je udžbeničkih definicija, ovo što govorite je legislativna definicija i okvir. Stvarnost je sasvim drugačija, što je razlog da teoretičari novinarstva nisu složni ni oko definicije što ili tko je novinar. I tu je, recimo, točno da privatni mediji zamagljuju definicije i granice, jer interes privatnog izdavača može biti i publikacija o psima ili cvjećarstvu i to samo naizgled nije osobiti problem. No, mnogo je veći problem masovnih privatnih novinskih medija, odnosno korporativnog novinarstva koje se bavi politikom, jer je ono doslovno uronjeno u sukob interesa: s jedneNepravedno je kritizirati samo komercijalne novinske medije – HTV jednako tako pokušava dosegnuti svoje dno i nikako da u tome uspije strane, oni do neke mjere udovoljavaju ekstenzivnoj definiciji „izvještavanja u interesu javnosti“ i činjenica je da nitko, pa ni oni, nisu izuzeti iz normativnog okvira u kojemu novinarski mediji funkcioniraju, a s druge je strane njihov interes potpuno izvan okvira koncepta interesa javnosti i njihovo izvještavanje uglavnom služi financijskom i političkom interesu onih koji su na snazi, dakle, održavanju poretka stvari. Taj ih konflikt i čini uspješnima, jer nitko ne može reći da komercijalno novinarstvo uopće ne objavljuje teme od javnog interesa i da se na tom terenu baš ničemu ne možemo nadati, no on je rezultirao katastrofalnom žanrovskom konfuzijom, zbog koje malo tko može razaznati ne samo što je to interes javnosti, nego jesu li objavljeni događaji stvarni. Odavno nije stvar samo u tome da korporativni mediji ne nude sliku autentičnih političkih događaja nego u tome da su sami kreirali novu autentičnost koju su realni akteri političkog života prihvatili i ponašaju se po njoj. Veliki broj ekskluzivnih vijesti u masovnim novinskim medijima uopće nisu vijesti, te se stvari naprosto nisu dogodile. Ne znam odakle da to počnem ilustrirati… Stalno, naprimjer, čitate o nečem ekskluzivnom iz neke reforme, iako to o čemu čitate ne postoji ili, ako postoji, nije reforma. Novinarstvo se bazira na vijesti, a vijesti se sastoje od riječi koje su izgubile svaki smisao, ali se o njima raspravlja kao da ga imaju. Komercijalni mediji, da skratim, cijeli politički život pretvaraju u minijaturu iz Milanovićevog obraćanja naciji povodom braniteljskog pokreta, nakon koje je Jutarnji list tvrdio da su svi gledatelji prijenosa zurili u nekakav papirnati brod koji je bio pred premijerom na stolu. Čista izmišljotina da smo svi piljili u papirnati brod dok je premijer govorio o događaju koji miriši na vojni puč, na koncu je dobila realnu moć distrakcije, a primarni je događaj nekako ispuhan. I to je paradigmatski primjer, baš zato što je tako očito blesav. Jednostavno rečeno, prodaju nam maglu u okviru zakona i normi i jedino je rješenje – po meni – da se zakoni i norme revidiraju i na specifičan način postrože u korist novinarske struke.

Može li se u hrvatskim komercijalnim medijima uopće raditi pošten novinarski posao ili je to postao pohabani cehovski mit, iza kojeg stoje partikularni interesi umreženih pojedinaca iz politike, poduzetništva i nakladništva, koji gaze novinarsku struku? Koja su vaša iskustva i kako doista funkcioniraju hijerarhije u najvećim hrvatskim medijima?

Dakle, budući da nitko nije imun na propise, u komercijalnim se medijima može raditi pošten novinarski posao, jer zakoni donekle podržavaju Što se tiče hijerarhije u najvećim novinskim hrvatskim medijima, to su sredine s takvim deficitom redakcijske demokracije, da svatko tko uđe unutra odmah nauči pravila poslušnosti i da svoje moralne i druge konflikte rješava po kafićima autonomiju novinara. To potpisujem jer sam osobno provela eksperiment te vrste. Stajala sam kod privatnog izdavača – znajući da bi mi svugdje bilo isto – i uglavnom uspijevala izboriti se da mi teme prolaze. Ako nisu prošle moje urednike, onda sam o njima govorila javno, na televiziji, konferencijama, okruglim stolovima, društvenim mrežema, itd. Ne samo to, nego sam i javno komentirala profesionalnu politiku izdavača i konzumirala zakonsku činjenicu da ne moram podržavati njegovu uređivačku politiku. No, takve individualne inicijative dugoročno nemaju velikog smisla. Što se tiče mita o hrvatskim komercijalnim novinskim medijima, mislim da je on odavno srušen, što je pokazalo i nedavno GFK-ovo istraživanje po kojoj samo 21 posto anketiranih vjeruje novinarima. Ali, nepravedno je u Hrvatskoj kritizirati samo komercijalne novinske medije – HTV jednako tako pokušava dosegnuti svoje dno i nikako da u tome uspije, samo je priroda problema drugačija, jer proizlazi iz prirode javnog medija koji je zadržao strukturu državnog. Što se tiče hijerarhije u najvećim novinskim hrvatskim medijima, to su sredine s takvim deficitom redakcijske demokracije, da svatko tko uđe unutra odmah nauči pravila poslušnosti i da svoje moralne i druge konflikte rješava po kafićima. Sigurno znate i da je statut medija, samoregulatorni akt propisan Zakonom o medijima prije još deset godina, u većim redakcijama usvojen tek prošle godine nakon što je Vlada kazala da će smanjti PDV onima koji ga uvedu.

Prvi SDP-ov ministar zdravlja Rajko Ostojić uopće nije htio razgovarati sa mnom, nego je štetu od mog pisanja kompenzirao tako što je drugim novinarima uvaljivao nebulozne poteze u zdravstvu kao nešto sjajno, a ovaj drugi je nastavio s istom praksom

Koliko se u medijskim kompanijama poput EPH zapravo štite politički i ekonomski moćnici i na koji način? Razvidno je, primjerice, da se Ivica Todorić ne spominje u mainstream medijima, kao što se u Slobodnoj Dalmaciji i drugim izdanjima EPH prije godinu-dvije nije smio spominjati Miroslav Kutle. To su samo dva od mnogih drugih primjera. Koji su točno razlozi za ovakva prešućivanja?

EPH je sam politički moćnik, a ekonomski nemoćnik koji ovisi o malobrojnim izvorima novaca u Hrvatskoj. Da nema moć ravnopravnog dogovora s političkim elitama o međusobnoj podršci, taj bi loš posao odavno propao. Uostalom, poznata vam je pomoć države EPH-u kroz Zakon o predstečajnom postupku. Primjer sa statutom je također corpus delicti. Zamislite da Vlada odluči da će nagrađivati sve one koji ne prolaze kroz U državi u kojoj je porezni grabež jedini način preživljavanja države, Vlada najednom kaže da će se odreći jednog dijela kolača od PDV-a, uz uvjet da izdavači poštuju zakon! Jasno je kao dan da se radi o korupciji, a da se priča sa statutom uvela jer se trenutno nisu mogli sjetiti ničeg blesavijeg crveno svjetlo! Točno to se dogodilo u slučaju odluke da se EPH-u, Styriji i ostalima smanji PDV na izdanja čije redakcije imaju statut. U državi u kojoj je porezni grabež jedini način preživljavanja države, Vlada RH najednom kaže da će se odreći jednog dijela kolača od PDV-a, uz uvjet da ti izdavači poštuju zakon! Jasno je kao dan da se radi o korupciji, a da se priča sa statutom uvela jer se trenutno nisu mogli sjetiti ničeg blesavijeg. Zauzvrat će EPH-ova izdanja strateški gurati politiku Vlade, bilo tako da prodaje retoriku i ideologiju pod bubrege, bilo tako da falsificiraju i fabriciraju vijesti koje to nisu ili tako da zataškavaju vijesti koje to jesu. To je složen posao i zahtijeva stalno izmišljanje novih i novih taktika. Što se tiče pojedinaca koje spominjete, tu su motivi različiti i treba dobro poznavati političko medijsku scenu da bi se detektirali. Kod Todorića je jasno kao dan de facto posjeduje novinske medije jer je ogroman oglašivač i vlasnik Tiska, kod Kutle zbog rezidua partnerstva još iz vremena Globus grupe, kod nekog trećeg je nešto treće… Recimo, zabrana pisanja o prisilnoj hospitalizaciji Mirjane Pukanić, koja je jedna od najmonstruoznijih epizoda koje pamtim, vjerojatno je bila na snazi zato što je Nacional mogao uzvratiti serijom tekstova o nekome iz EPH, a možda i zbog mizoginije koja je dio novinarske kulture. No, ti su objašnjivi motivi za eksplicitnu cenzuru mnogo manji problem od cijelog stila korporativnog novinarstva.

Koliko su, prema vašem iskustvu, novinari ušutkani i „istrenirani“ da sami prepoznaju što smiju, a što ne smiju pisati i je li uopće cenzura u tom kontekstu više potrebna?

Pa, prilično. S internetom cenzura po meni više i nije moguća, osim na dobrovoljnoj bazi. Urednik zabrani tekst, a vi ga stavite na društvenu mrežu i napišete da ga niste mogli objaviti tamo gdje primate plaću. Riješen problem.

Je li za vrijeme Milanovićeve vladavine također prisutan pritisak na vaš rad i rad vaših kolega, kao što je to bio slučaj za vrijeme HDZ-ove koalicijske vlade?

Ne pratim mnogo finese koje koristi ova vlada, jer se slabo družim s novinarima i slabo slušam njihove priče. Matrica je, po meni, uvijek ista: imaju svoje novinare i svoje novinske medije preko kojih svaku budalaštinu pretvore u vijest, a kritike ignoriraju, prave se mrtvi. Mogu govoriti o osobnom iskustvu, koje je takvo da prvi SDP-ov ministar zdravlja Rajko Ostojić uopće nije htio razgovarati sa mnom, nego je štetu od mog pisanja kompenzirao tako što je drugim novinarima uvaljivao nebulozne poteze u zdravstvu kao nešto sjajno, a ovaj drugi je nastavio s istom Prvi SDP-ov ministar zdravlja Rajko Ostojić uopće nije htio razgovarati sa mnom, nego je štetu od mog pisanja kompenzirao tako što je drugim novinarima uvaljivao nebulozne poteze u zdravstvu kao nešto sjajno, a ovaj drugi je nastavio s istom praksom praksom. To je to, tako se to radi. Međutim, iskustvo potvrđuje da su se sitni bljeskovi pluralizma i demokracije u novinarstvu događali jedino za vrijeme slabe SDP-ove Vlade, kada su oni na vlasti, a institucije od ranije premrežene HDZ-ovim kadrovima. Lutajući između jednih i drugih – možda ne zato što su stranački simpatizeri, ali zato što se preko svake mjere oslanjaju na tradicionalne autoritete – novinari ipak nabodu pokoje zrno slobode u mnoštvu i šarenilu redakcijskih odnosa. Kad se HDZ vrati, što je više nego izgledno, SDP pređe u slabu opoziciju i ostane teško siromaštvo, bojim se da nas ništa neće sačuvati od nove faze teškog jednoumlja koju će odabrani opet financijski iskoristiti. Koliko god da su politike socijaldemokrata i desničara skoro iste, za svladavanje koračića demokracije je bolje da je na vlasti slaba vlada.

Kako u tom kontekstu gledate na medijsku strategiju, koja se već dvije godine najavljuje iz resornog Ministarstva kulture, ali koja još nije, barem ne službeno, ugledala svjetlo dana?

Takozvana medijska strategija koja hara internetom bila bi politički skandal, samo da itko osim stručne javnosti uopće registrira što radi Ministarstvo kulture. S aspekta struke, fascinatno je već to da se dokument naziva medijska strategija, a zapravo je riječ o novinarstvu. Na političkoj razini, strašna je sramota da neki nedovršeni dokument kola neslužbenim kanalima godinu dana prije parlamentarnih izbora i da ministrica kulture još kaže da se time nanosi velika šteta, jer će dokument biti prepravljan. Dakle, ništa od nekakvog strateškog dokumenta i akcije ove Vlade u odnosu na novinske medije. Sam sadržaj na ukupno 308 stranica je posve neprimjeren, a žanrovski je to kompilacija loše imitacije znanstvenog rada, predugog novinarskog izvještaja o novinarstvu i frejminga zasnovanog – uglavnom – na teoriji Roberta W. McChesneya. Ukratko, autor ili autori iznose ili prepričavaju kritiku tržišnom pristupu novinarstvu. Taj moment je užasno važan. Zamislite, Ministarstvo kulture je potrošilo tri godine na pisanje jednog neadekvatnog dokumenta koji obilato citira McChesneya i kritizira tržišni pristup novinarstvu, ali je zato ostavilo višemilijunske materijalne tragove izdašne pomoći korporativnom novinarstvu, poput smanjenja PDV-a i toleriranja zloupotrebe novinarskih radničkih prava preko RPO-a. Tamo je lijevo pero prolilo litre tinte na ideološki obračun s novinarskim kapitalistima, dok je desno jednim potezom potpisalo pakt s njima. Neki su filozofi tamo zaključili da nije važno kako će tumačiti medije, nego da se oni ne promijene i toga su se, zaključno s ovim dokumentom, vrlo čvrsto držali.

Bi li mogli, pod uvjetom da su za vas profesionalno zainteresirani, raditi u, npr., konkurentskom Styrijinom izdanju?

Nemoguće je da se Styria zainteresira za mene.

Baljezganje o RPO-u

Iz kojih sve razloga je vaš slučaj oko RPO-a važan za EPH?

Glavni razlog je važan za sve izdavače novina u zemlji, ne samo EPH-u, jer ja sasvim slučajno rušim famozni RPO sustav. Dakle, od 1999. je u Hrvatskoj započela nelegalna praksa stalnog zapošljavanja novinara preko ugovora za samostalne novinare – famoznih RPO ugovora – čime se, barem prema podacima Sindikata novinara Hrvatske, državni proračun oštećuje za oko 20 milijuna kuna godišnje. Ti ugovori su često eksplicitno protuzakoniti, jer mnogi od njih sadržavaju odredbe iz Zakona o radu, koje mogu stajati samo u ugovorima o radu – kao što su pravo na godišnji odmor, bolovanje, regrese, itd. – no oni se nazivaju ugovorima o autorskom djelu i na njih se plaćaju sasvim drugačiji porezi i doprinosi. Iako se, dakle, ovime krši Zakon o radu i opći porezni zakon, od 1999. nitko ne radi ništa da to zaustavi, pa su takvi ugovori metastazirali do svih nakladnika čiji se odvjetnici služe „kvakom 22“: člankom 2. Zakona o medijima koji kaže da je novinar fizička osoba koja je u radnom odnosu kod izdavača ili koja „obavlja novinarski posao kao samostalni djelatnik“. Državne institucije su očito korumpirane da bi tvrdile isto što i korporativni odvjetnici, da taj članak dopušta izdavaču da zloupotrebljava novinare tako da ih zapošljava preko autorskih ugovora i tu definiciju tumače točno onako kako bosovi korporativnog novinarstva žele, iako kompletna pravna struka unisono tvrdi suprotno. Samo u Hrvatskoj se Kako sam zbog ekonomičnosti sudskog postupka tužila Slobodnu Dalmaciju samo zato što sam dobila otkaz bez riječi obrazloženja, jer sam u jednom vrlo kratkom razdoblju inače dugog radnog staža u firmi imala taj takozvani RPO ugovor, pokazalo se da moja presuda i pismena sudbena vlast koja ju je potpisala ruši cijeli sistem netko usudi reći da je baš Zakon o medijima i njegov predlagatelj najnepismeniji u razlikovanju profesionalnih i radnih prava novinara, pa je zamislio da se legalizira brisanje razlika između slobodnih i novinara i novinara koji ekskluzivno rade samo za jednog poslodavca.

Kako sam zbog ekonomičnosti sudskog postupka tužila Slobodnu Dalmaciju samo zato što sam dobila otkaz bez riječi obrazloženja, jer sam u jednom vrlo kratkom razdoblju inače dugog radnog staža u firmi imala taj takozvani RPO ugovor, pokazalo se da moja presuda i pismena sudbena vlast koja ju je potpisala ruši cijeli sistem. I sad zamislite reakciju izdavača koji na taj način zapošljava većinu novinara! Nastao im je raspad. Što kad i drugi novinari krenu tužiti izdavače zbog iste stvari? Što ako Državni inspektorat nakon petnaest godina lagodnog kršenja zakona krene kažnjavati sve izdavače? Što ako nam se poreznici nakače na vrat? Stoga je odlučeno da treba nastaviti rat protiv mene, i to preko sudbene vlasti koja ih je u ovom slučaju očito iznenadila.

EPH-ova odvjetnica je zato izjavila reviziju Vrhovnom sudu i očito je uz pomoć proročanske intuicije znala da će VS – koji takve predmete normalno drži godinama – moj slučaj riješiti u svega tri mjeseca, poništiti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje. Kako su postigli da Vrhovni sud zatraži od nižih sudova da još jednom razmotre ulogu famoznog članka 2. u mom predmetu, ne pitajte, ali meni se čini da su znali da će se to dogoditi.

No, ja sam i drugi put dobila istu presudu, a mnogi su novinari i dalje u nelegalnom statusu. Šuti Državni inspektorat, šuti HND, Ministarstvo kulture, pa čak i Ministarstvo financija čija mi je predstavnica na jednom sastanku predstavnika svih institucija u Ministarstvu kulture šapnula da više ne može slušati baljezganje o RPO-u. Sve je jasno, kazala mi je, zašto trošimo vrijeme… Navodno je Linić bio jako željan da sankcionira izdavače, ali mu to nije prošlo.

Čekajući kraj ponovljenog postupka dobili ste još jedan otkaz?

Pa da, nakon dva mjeseca piljenja u zid i odbijanja glavnog urednika da mi dodijeli uredničke zadatke koje mi je morao davati, jer me je sud vratio na mjesto urednice, dali su mi otkaz i ponudili posao novinarke, što sam prihvatila iz strateških razloga, strahujući od reperkusija poništenja prve presude. Znala sam da moram ostati i iskoristiti svaku njihovu pogrešku. Na koncu smo dobili prvostupanjsku presudu da je i taj drugi otkaz bio nezakonit, pa su se napokon uozbiljili i prišli pregovaračkom stolu.